Bivši glavni urednik Večernjeg lista Branko Tuđen bio je jučer na tribini koja je organizirana u sklopu Svjetskog festivala književnosti. Ovo su njegovi dojmovi.
“U sklopu Svjetskog festivala književnosti večeras je u Teslinoj 7 u Zagrebu gostovao poznati srbijanski književnik i kolumnist dnevnog lista Kurir Svetislav Basara. Prije nekoliko mjeseci 24 sata d.o.o. (direktor Goran Gavranović) izdao je njegov roman Rekapituacija, što je biti nastavak Kontraendorfina, a oboje je “radikalna provokacija” današnjega srbijanskoga društva. Ponadao sam se čuti nešto zanimljivo, a pogotovo sam bio izazvan nedavnom debatom prikazanom na youtubu Frakture u kojoj su o Basari govorili Miljenko Jergović, Ena Katarina Haler i Boris Rašeta.
To je ono kada je Jergović rekao kako je Basara zapravo “starinski pisac”, da su njegove kolumne u Kuriru otrovne , ali imaju sustav unutrašnje zaštite. Večeras je moderator bio Vlaho Bogišić, ali dosadan, bezidejan i neduhovit. Bogišić je pokušao ismijati pripremu donošenja Zakona o hrvatskom jeziku, s nekim “štosom”, kao ne treba nam prevoditelj!
Sve je to jedno, svi se mi dobro razumijemo, kao da je to bit i kao da je zaboravio Novosadski dogovor o jeziku 1954. i sve njegove posljedice. Ismijavao je kajkavski književni jezik. Bogišić je izjednačio srpskog političara Zorana Đinđića i svojedobnoga istinskoga vođu hrvatskoga naroda Stjepana Radića, da su ubijeni s istim idejama i u istom prostoru. O romanu Rekapitulacija i nije bilo riječi, a Basara je zanimljivo govorio o Dobrici Ćosiću: Latinka Perović je preblaga u ocjeni Ćosića, smatra Basara. Ćosić je bistar, samouk seljak i nije prosvjetitelj.
Zanimljivije od svega bilo mi je druženje s Budimirom Lončarom. On je 100. godini, ali razgovorljiv, bistar i uvjerljiv. Prvo je izrazio nezadovoljstvo kako je ispraćen general Tus. Možda je sve prošlo tiho zato jer je tako tražila obitelj, ali tu se slažemo s Lončarom kako je to bilo premalo. Tusove ratne zasluge za osamostaljenje su iznad svih. Svakako veće od onih koji su 1992. i kasnije došli iz legije stranaca, ili kao Bobetko, nisu do 1992. bili na Tuđmanovoj liniji. Kod objektivnoga teksta o Tusu i dalje može stajati naslov: Prebjeg generala Tusa bila je najveća moguća katastrofa za JNA, ali što je čekao?Lončara sam pitao o Vladimiru Velebitu i Veljku Mićunoviću, ono što u knjizi o Lončaru Tvrtka Jakovine nije objavljeno.
Prvo je Lončar hvalio Jakovinu kako je svaki podatak provjerio po nekoliko puta, a onda smo se zadržali na Velebitu i Mićunoviću. Prvoga su u pismu Staljin i Molotov 1948. optužili da je engleski špijun, a drugi se posvađao s Titom na Galebu u travnju 1961. u Kairu, uz ostalo i zbog Jovanke i raskoši. Po Lončarovom mišljenju Velebit je trebao biti ministar vanjskih poslova već u prvoj vladi maršala Tita 1946. On je to zaslužio, a zašto nije bio, vjerojatno se radilo o nekim spletkama koje su došle do Rusa. Velebit bio je doživotno uvrijeđen. Mićunović nije imao posljedica zbog svađe na Galebu. Bio je dvostruki ambasador u Moskvi i pet godina u Washingtonu i to je i više nego da je bio ministar vanjskih poslova i Titovim vladama, smatra Lončar”, piše Branko Tuđen.
Tekst je preuzet s Facebook profila Branka Tuđena
Naslovna fotografija: Vlaho Bogišić/Hina