Nino Raspudić je objavio post o svom neobičnom prijateljstvu s Jantom iz Dubrave s kojim je prije nekoliko godina krenuo u borbu protiv Istanbulske konvencije. Raspudić je otkrio da u Dubravi i Sesvetama računa na glasove Bosanaca, Hercegovaca, Janjevaca i Prigoraca. Post prenosimo u cijelosti.
“”E moj druže istanbulski…“ naslov je moje kolumne objavljene u Večernjem listu 30. ožujka 2018.
Započeo sam je riječima za koje sada i aktivno radim da se pokažu proročanskima: „Osobno se ne bih kladio na Plenkovićevu političku budućnost u Hrvatskoj, kao ni onih koji se na vrijeme ne otkače od njega.“ Prosvjed protiv nametanja Istanbulske konvencije bio je početak otpora, trenutak u kojem je nova Hrvatska počela dizati glavu.
Jasnu svijest da se rađa nešto novo nije mi probudilo ni golemo mnoštvo ljudi, ni panično laganje oligarhije o broju prosvjednika u real timeu, čak ni spontano skandiranje „ne damo Hrvatsku“, koje se prolomilo dok smo išli niz Jurišićevu.
Neku vrstu epifanije sam doživio kad sam ugledao jedan, sad već mitski transparent, i ekipu koja je išla iza njega.
No najbolje da to iskažem tadašnjim riječima, kad je dojam još bio svjež:
„Kad sam ugledao ekipu s velikim transparentom “Dubrava protiv rodne ideologije” nisam više imao nikakve sumnje da je Plenkovićev HDZ u velikoj nevolji. Slikao sam se s njima, ispričali su mi kako su sami tiskali plakate s pozivom na prosvjed i lijepili ih ranom zorom po svom kvartu jer bi do devet već bili poskidani.
Jedan od njih, Davor Jantolek – Janta kaže mi da ima 35 godina i sedmero djece. Nisu u strankama ni u udrugama, imaju između 25 i 35 godina, svoje poslove i živote, njih desetak iz uže ekipe ima ukupno pedeset djece. Radi te djece, kaže Davor, osjetili su da nešto moraju poduzeti.
“Subotnji prosvjed je pokazao da je kritična masa definitivno već tu, samo je pitanje kako će se politički organizirati i artikulirati.“
I evo. Artikulira se. Najbolje ljude, na koje u kritičnim trenucima možeš računati, providnost ti daruje naizgled slučajno.
Ekipa iz Dubrave i onaj transparent mi danima nisu izlazili iz glave. Sanjao sam ga. I žalio što nisam uzeo njihov kontakt. A onda, nakon nekoliko dana, u polumraku parkinga City Centra East naletim na Jantu.
Tu se razmijene brojevi i padne dogovor da mi pošalju fotografiju s transparentom koju sam sljedeći petak objavio uz kolumnu u Večernjaku.
Od tada su moji i ja njihov. Jaka ekipa, Janjevci, Hercegovci, Purgeri, Bosanci… ukratko, nepokorena Dubrava. Janta je lokalni dečko, žena mu je Janjevka. Prigrlili ga Janjevci k’o mene Imoćani, ili kao doktora Golužu Splićani.
Kad ih već spominjem, zadnjih dana od Janjevaca, mojih Čibarića i Antića slušam o problemima ljudi koji javno ne kukaju i ne traže pomoć od države, a u velikoj su poslovnoj nevolji.
Puno Janjevaca iz Dubrave ljeti drže trgovine na Jadranu. Roba je nabavljena i plaćena već u siječnju i veljači, a sezona je propala, ovih dana su je tenisači definitivno pokopali. I što činiti?
Kao i do sada, osloniti se jedni na druge – oni koji stoje bolje pogurat će one koji su tanji da se izdrži do sljedeće, nadajmo se normalne sezone.
Narod koji je tijekom sedam stoljeća, tako daleko od matice, kroz svakakva vremena i vjetrometine preživio i održao svoj identitet, neće propasti zbog jedne sezone.
Osjećam ih kao svoje i zato jer su zajedno s Hercegovcima i Bosancima, Janjevci prošli sito i rešeto predrasuda i došljačke prilagodbe.
Ali danas je Dubrava, zajedno sa Sesvetama, u svom tom hrvatskom miksu, od Janjeva, preko Hercegovine, Bosne do Prigorja najvitalniji i najpoduzetniji dio Zagreba.
I prvi kad je trebalo pružiti otpor i reći – dosta, nećete više. Prije dvije godine smo hodali i prosvjedovali, dok su nas mediji blatili i minimizirali. Danas idemo u izbornu utrku, za bolju Hrvatsku. U međuvremenu je Janta dobio još dvoje djece i dogovorio sa mnom da ću, ako Bog dadne i deseto, biti mu kum.
U očekivanju mog purgersko/janjevačkog kumčeta iz Dubrave učinit ću sve zajedno s njegovim roditeljima, prijateljima i susjedima da dođe na svijet u boljoj Hrvatskoj, piše Raspudić.
Foto:HRT