Raspudićeva reforma školstva: “Dobar” preimenovati u “katastrofa ”, a umjesto “dovoljan” pisati – čije je ovo dijete

Raspudićeva reforma školstva: “Dobar” preimenovati u “katastrofa ”, a umjesto “dovoljan” pisati – čije je ovo dijete

Nino Raspudić komentirao je stanje u hrvatskom školstvu. Prenosimo dio njegove kolumne.

Na svim razinama, od globalne oligarhije do kvartovske osnovne škole imamo posla s dokimološkom krizom. Dokimologija, od grčkog dokimos – provjeren, je disciplina koja se bavi ocjenjivanjem kod kojeg ne postoje potpuno objektivni mjerni instrumenti, već je uvijek uključena i subjektivna procjena.

Što se događa s dokimologijom danas? Kreditne agencije kažu da nam ide sve bolje, a mi to nigdje ne vidimo niti osjećamo. To što je država više utegnuta pa se može više zaduživati ne znači da ljudi u njoj žive ili će živjeti bolje. Vrativši se na školski primjer, gledajući prosječne ocjene školama, ako se nastave sadašnji trendovi, uskoro možemo očekivati da će svi učenici završavati sve razrede s 5,0. E sad, ili su djeca sve genijalnija ili se srozava kriterij, tj. ocjenjivači postaju sve blaži.

No hijerarhija je neizbježna, pa će se i u najvelikodušnijem ocjenjivanju uvijek moći utvrditi neka ljestvica. Kad sam krenuo u osnovnu školu, iz prvog diktata kojeg smo pisali za ocjenu svi u razredu smo dobili peticu. Bila je to lijepa pedagoška gesta za ohrabrenje učenika. No sami smo brzo ustanovili hijerarhiju te naizgled iste ocjene. Nismo prebrojali učiteljičine ispravke, što bi bilo suvislo, već smo uzeli ravnalo i mjerili, u milimetar, čija je petica najveća.

Inflacija dobrih ocjena djeci ne pomaže jer je broj mjesta za upis u boljim gimnazijama ograničen. Pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek Katarina Dodig-Ćurković u izjavi za Glas Slavonije istaknula je taj problem: “Riječ je pritisku koji traje cijele godine, a ne samo na kraju, iako je vrhunac u svibnju i lipnju. Cijeli je sustav vrlo loše posložen. Nevjerojatno je da danas postoje liste čekanja za instrukcije na koje djeca idu od petog razreda nadalje. Na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju od svibnja se susrećemo s djecom koja imaju panične napade jer moraju nabiti prosjek 5,0”.

Odvija se, dakle, darvinistička utrka za ocjenama i pojačava pritisak na učenike i na nastavnike. Borba se odvija i između škola jer su neke na glasu kao “lakše”, dakle sklonije davati petice i time olakšati upis svojim učenicima u željene srednje škole. Sve vodi zaključku da je nužno uvođenje male mature.

Svaka inflacija, pa i ona izvrsnih ocjena, nužno dovodi do devalvacije. Opsjednutost peticama dovela je do toga da se ocjena 4 koja se zove “vrlo dobar”, doživljava kao nešto jako loše. Treba li onda promijeniti nazive ocjena – pa umjesto “vrlo dobar” ocjenu 4 nazvati “loše”, “dobar (3)” preimenovati u “katastrofa (3)”, a umjesto “dovoljan” pisati – “čije je ovo dijete (2)” ?

Ljestvica će uvijek postojati. Umjesto da, dokimološki ispravno, u razredu ima i dvojki i trojki i četvorki, sada će se na finišu iscrpljujuće utrke za ocjenama gledati je li prosjek 4,92 ili 4,97.

Čemu tolike instrukcije, ako djeca idu u školu čiji im je program navodno prilagođen? U svemu ovome se vidi temeljno licemjerje današnjeg društva, koje je s jedne strane tobože krajnje inkluzivno, a u stvarnosti je maksimalno i okrutno kompetitivno, nažalost, uglavnom samo na razini formalnosti, pa se sve ispod 5 doživljava kao rejting ocjena “smeće”.

Tko će ocijeniti ocjenjivače? Koliko nam ocjene koje daju govore o stvarnosti?

Ukratko, ispada da je bilo bolje kad je bilo gore, da je nekadašnje “dobro” bilo znatno bolje od današnjeg “vrlo dobro”, kao što se iz Hrvatske s rejtingom “smeće” manje iseljavalo i bolje živjelo nego danas kad smo navodno procvjetali. Raskorak između stvarnosti i ocjene govori da je jedina stvar koju sigurno možemo ocijeniti ta da je (samo)obmana danas veća nego ikad prije.

Foto: Edvard Šušak/Hina

Facebook Comments