Raspudić: Za razliku od Jandrokovića i Jadranke Kosor, barba Luka je pokazao izvjesno čojstvo nakon pada Sanadera

Raspudić: Za razliku od Jandrokovića i Jadranke Kosor, barba Luka je pokazao izvjesno čojstvo nakon pada Sanadera

Prije dva tjedna Hrvatska je obilježila deset godina članstva u NATO paktu. Važna je to stvar, ostvarenje starog sna koji je trajao još od snova o mitskoj Šestoj floti koja će srušiti komunizam i izbaviti Hrvate iz Jugoslavije. No, kad je bilo najgušće, NATO nije bio tu da zaštiti Hrvatsku već je bila prepuštena sama sebi. Paradoksalno, trebalo se izboriti, preživjeti agresiju, zaštiti sam sebe uz goleme žrtve i razaranja kako bismo dočekali međunarodno priznanje i kasnije mogli postati dio saveza koji će nas navodno štititi ubuduće. Usmjerenost prema “euroatlantskim integracijama” definirana je već u počecima hrvatske države kao neupitan nacionalni interes. U pristupnim pregovorima plaćena je izvjesna cijena, činjeni su, često i ponižavajući ustupci, koji možda nisu bili nužni, ali danas smo tu gdje jesmo, i gdje smo veći dio povijesti i bili, na istočnoj granici Zapada.
Istina, teško da bi netko na početku tog procesa i pomislio kako ćemo 2019. godine imati ovoliki gospodarski upliv Rusije i Kine, ili da će hrvatski mediji više od onoga što se događa u sjevernom i zapadnom susjedstvu pratiti Lepu Brenu i Karleušine bračne peripetije, ali što je, tu je. Proces pristupanja NATO savezu okončan je u vrijeme kada su predsjednici Republike, Sabora i Vlade bili Stjepan Mesić, Luka Bebić i Ivo Sanader. Ta tri umirovljenika prije nekoliko dana poslala su otvoreno pismo aktualnim predsjednicima Kolindi Grabar-Kitarović, Gordanu Jandrokoviću i Andreju Plenkoviću uvrijeđeni jer nisu bili pozvani na svečanost kojom je obilježena 10. godišnjica članstva Hrvatske u NATO-u. Okupili su se oko zajedničkog pisma ad hoc, otprilike kao prije četiri godine Tereza, Gabi i Radojka u zajedničkom projektu ‘’Dive’’.

No tri dive neupitno su hrvatsko kulturno dobro, poštovane i omiljene u narodu, dok bi se o tri asa dalo raspraviti. Bizarno je da je pismo datirano 4. travnja 2019., isti dan kad je Ivo Sanader nakon razmatranja Vrhovnog suda pravomoćno osuđen na šest godina zatvora i odmah utamničen u Remetincu. Prema presudi u slučaju Planinska, državni proračun zbog prenapuhane cijene sporne nekretnine oštećen je za 15 milijuna kuna, a Sanader je u tom pothvatu od poduzetnika Stjepana Fiolića dobio “proviziju” od 17 milijuna kuna, deset milijuna u kunama, a ostalo u eurima. Toliki novac u kešu običan smrtnik inače vidi samo u filmovima.

U to vrijeme njegove svemoći činilo se da je Sanaderu samo nebo granica, a sada će možda cijeli ostatak života provesti zbijen u pet kvadrata zatvorske ćelije. Od vlasnika luksuznih satova čija je vrijednost procijenjena milijun i pol kuna, spao je na to da više nije gospodar vlastitog vremena, već se mora ustajati u 6.30 a televizor mu se gasi u 22 sata. Može, primjerice, “na knap” odgledati Peti dan, ali Ligu prvaka samo prvo poluvrijeme. Sa 66 godina prosječan čovjek uživa u mirovini, bavi se unucima i hobijima, dok nekadašnji svemoćnik bere gorke plodove onoga što je sam sijao. Tko je čitao Danteov Pakao, vječno će pamtiti prizor jezivo mršave vučice, simbola pohlepe, koja je, nakon što poždere, još gladnija nego prije.

Ta glad je nezasitna, ne zaustavlja se ni na desetom ni na petnaestom ni na stotom skupocjenom satu već ide sve dalje i dalje, do propasti, do pada u provaliju. Riječ je o duhovnoj crnoj rupi, nekoj vrsti bolesti duše, koja se, kako kažu upućeniji, uz pokajanje eventualno može izliječiti odgovarajućom pokorom. Dok je Sanader vladao Hrvatskom, nije vladao sobom, već je njime vladao taj zloduh koji ga je na kraju doveo do dna u pet zatvorskih kvadrata, ali mu je tim konačnim padom dana prilika da se pokaje i spasi dušu. To je primjer starog paradoksa, prema kojem čovjek može biti slobodniji u zatvoru, oslobođene duše i uma, nego na “slobodi” ako je rob strasti.

Da Tri asa ne čine monolitan savez, već ih je spojio trenutačni interes, može se iščitati iz izjave Luke Bebića koji se od svih njih čini najzadovoljnijim, jer je dobio malo publiciteta, na tragu rubrike “Kucamo na vrata zaboravljenih asova”. Bebić je na novinarski upit o zajedničkom pismu, između ostalog, rekao i sljedeće: “Ako su imali razloga ne pozvati jednoga od nas, za preostalu dvojicu nisu. Ako su imali razloga izbjeći dvojicu, trećeg nisu morali”, kazao je Bebić, očito misleći na sebe, kao na najmanje problematičnog “trećeg čovjeka”.

“Je li normalno da se među pet stotina pozvanih na svečanost nisu našli ni tadašnji predsjednik države, ni predsjednik Sabora, ni premijer? Nismo ni ljutiti ni ogorčeni, nego upozoravamo na osnovna načela i bonton”, dodaje Bebić. I tu je potpuno u pravu. Iz poštovanja prema instituciji, što god mislili o tome kako su obnašali svoje funkcije, trebalo ih je pozvati.

Koliko god ranije bio odbojan kao primjer komunističkog, a kasnije HDZ-ova aparatčika, Bebić je nakon Sanaderova pada pokazao izvjesno “čojstvo” kada ga se nije odrekao kao prijatelja, za razliku od J. Kosor, Jandrokovića i niza drugih Sanaderovih štićenika koji su se nakon njegova pada pravili kao da ga nikada u životu nisu vidjeli. Iz Ureda predsjednice poslali su ispriku Bebiću, Mesiću i Sanaderu, navodeći kako Ured nije bio neposredni organizator svečanosti, niti je slao pozivnice, ali prihvaća prigovor, piše Nino Raspudić u svojoj kolumni u Večernjem listu.

Foto: Zvonimir Kuhtić/Hina
Facebook Comments