Robert Pauletić splitski je kvizaš koji je javnosti poznat kao višestruki pobjednik Kviskoteke i jedan od naših najbolji kvizaša i enigmata. Od televizijskih kvizova oprostio se 2007. godine, kada je pobijedio u posljednjoj sezoni Kviskoteke i cjelokupni iznos nagrade donirao u humanitarne svrhe. Godine 2016. bio je zamjenik miinsitra turizma iz kvote Mosta u vladi premijera Tihomira Oreškovića. Pauletić ovih dana ponovno puni medije, ali ne zbog kvizaških uspjeha, nego zbog toga što je završio u pritvoru zbog napada na dvojicu maloljetnika koji su, kako je rekao, zlostavljali njegovog sina. U iskrenom razgovoru nam je ispričao što se sve dogodilo, javlja Večernji list.

Dosad ste se puno puta našli na naslovnicama medija bilo zbog vaših kvizaških uspjeha ili zbog političke karijere, no vjerujem da niste mogli ni sanjati da će o vama sada pisati svi mediji zbog vašeg djeteta. Kako se sada osjećate? Najbitnije mi je da moj sin nije u opasnosti, a nadam se da je sad prošlo najgore. Već sam rekao, moje dvije noći u pritvoru mala su cijena da mi dijete više ne pati od zlostavljanja. Što se mene tiče, sigurno se osjećam bolje nego prije pet dana kad su me poslali u pritvor na temelju izmišljenih optužbi o nasilju. Nije mi toliko teško palo to što su me poslali u ćeliju u podrumu, ali sam osjećao tešku tjeskobu od spoznaje da bi roditelji malih zlostavljača, ako su toliko pokvareni da me lažno prijave kako sam ih pretukao, mogli lažirati i njihove ozljede! Da su, primjerice, roditelji zlostavljača sami svoju djecu malo jače pljusnuli ispod oka i, recimo, napravili im modricu, nikako se više ne bi mogao oprati i vjerojatno bi me trajno strpali u zatvor. Srećom po mene, nisu išli toliko daleko. Liječnički pregled nije na toj djeci zlostavljačima našao nikakve tragove ozljeda, što je apsolutni dokaz da su lagali. Jer onakvi udarci kakve su oni detaljno opisali u kaznenoj prijavi, morali bi ostaviti barem neki trag. A traga nije bilo.

Možete li nam još jednom kronološki reći što se sve događalo? Kada je počelo nasilje nad vašim sinom, kako se manifestiralo i koliko je trajalo?
Zlostavljanje traje i predugo, više od godinu dana. Iz razumljivih razloga ne mogu detaljno ispričati o čemu je riječ, ali riječ je o doista groznom mučenju. Slučajno smo doznali o čemu se radi od učenice starijeg razreda, sin nam od srama i muke ništa nije htio reći. Kad sam doznao imena dvojice učenika iz starijih razreda koji su sudjelovali u širenju ponižavajućih laži i uvreda o mom sinu po cijeloj školi, nazvao sam ih telefonski i rekao im da to ne rade, jer će imati problema u školi. To je tada bilo upalilo, stvar se stišala, i mislio sam da je gotovo, ali nije bilo. Nedavno smo doznali prvo za blaže oblike zlostavljanja u razredu, uništavanje školske opreme, šutiranje pernice po učionicu na malom odmoru, a onda se moj sin slomio i priznao nam da se vratio najgori, stari oblik verbalnog zlostavljanja, s groznim pričama o njemu smišljenim samo da bi ga ponižavale. Dvojica malih zlostavljača s kojima sam razgovarao u taj kobni petak prednjačili su u tome, i mučili ga gotovo svaki dan.

Zašto ste išli pronaći tu djecu? Jeste li prvo možda razgovarali s njihovim roditeljima? Pokušao sam izbjeći psihologe, policajce i slično, da se mirno dogovorim s tim dječacima kao i prvi put. Nekad je,u stara vremena, najčešće bilo dovoljno da se roditelj samo mirno obrati zlostavljaču, da mu da do znanja da sve zna, i ovaj bi se povukao. Sad očito više nije tako. Napravio sam grešku što nisam opet zvao telefonom, jer me u tom slučaju ne bi mogli krivo optužiti da sam ih udario i nekom prijetio smrću. Naravno da su sve to teške laži, i što se tobožnjih udaraca i tobožnjih prijetnji tiče.

Što se u stvari dogodilo kada ste razgovarali s njima? Što ste im rekli, a što oni vama? Rekao sam prvo jednom da prestane gnjaviti moga sina, na što je on kimnuo da hoće i rekao: “Oprostite!”. Poslije toga trčao sam 250 metara kraj školskog igrališta i uz ulicu, da bih dostigao drugog dječaka koji je išao kući na drugu stranu, stao sam dalje od njega da ga ne prepadnem, jer je vidio da ubrzano hodam prema njemu, pa sam ga, kad sam stigao do njega, pitao zašto mi sina zove svim tim pogrdnim imenima, a on se branio da ga tako nije zvao on, nego onaj prvi dječak. Prebacivao je krivnju. Sin mi je poslije rekao da je i to lagao, da su obojica zlostavljača stalno ravnopravno sudjelovali u tome. Na kraju oba razgovora ponovio sam da prestanu s tim, osim ako ne žele teške probleme u školi, i to je bilo to. Oba razgovora s dječacima trajala su ne duže od 30-40 sekundi, bez ikakvih udaraca i bez ikakvih prijetnji. Bilo je podne i 20, usred bijela dana, na javnom mjestu, mislite li da bih ja doista riskirao zatvor udarajući djecu? Naravno, nisam mogao pretpostaviti kakav će plan smisliti njihovi roditelji, sve u nakani da ocrne mene i skrenu pažnju sa svoje bešćutne djece zlostavljača.

Naveli ste da se u sve umiješala i gradska politika? Nemam dokaza za to, ali imam indicije i neke priče. Moguće da su roditelji zlostavljača dobili nekakvu pomoć, instrukcije u svojoj raboti. Sve je vrhunski organizirano, imaju jedan lokalni portal koji dnevno izvještava u njihovu korist. Na mene su se okomili zločesti i nimalo bezazleni protivnici. 

Zanimljivo je da se sve događa taman kada svi pričaju o seriji “Adolescencija” u kojoj je također prikazano nasilje u osnovnoj školi. Jeste li našli kakve sličnosti u tome, pogotovo kada otac u seriji uspoređuje odgoj djece nekad i danas?
Nevjerojatno, ali odgledao sam cijelu tu vrhunsku seriju u srijedu navečer, dan i pol prije incidenta. Fantastična gluma, glumac u ulozi oca Stephen Graham je fenomenalan, volim ga još otkad sam ga gledao kao Caponea u seriji “Carstvo poroka”. I mali je glumac, Jamie, zbilja izvanredan. Što reći o odgoju djece nekad i danas? Ja sam možda prekonzervativan po pitanju odgoja. Kad bih nedajbože primijetio da neko moje dijete razvija sklonost da zlostavlja nekoga, sigurno bih napravio sve protiv toga. Dobio bi sve žive kazne i uvjerio bih ga da se to ne radi, da je maltretiranje slabijeg najgori jad i potpuno krivi put koji vodi u propast. 
Sad zlostavljače u školama u velikom broju slučajeva psihologinje fino uvjeravaju da nije lijepo to što rade, a ta djeca to saslušaju, smiju se u sebi, i kad izađu iz kabineta psihologinje nastave po starom. Mnogi od njih znaju da ne mogu kazneno odgovarati jer su premladi, pa bez straha i odgovornosti mogu mučiti ostalu, pitomu djecu iz razreda. Pitali ste prije zašto nisam prvo razgovarao s roditeljima zlostavljača? Što mislite, kakav bih uspjeh u dogovorima postigao s osobama koje su u stanju pripremiti vlastitu djecu da lažu o tome kako ih je netko istukao, pa da taj nevin čovjek završi u zatvoru? Pa to su čudovišta. Jadna ta djeca, u kakve će ljude izrasti?

Kako vam je bilo dva dana u pritvoru? Kakav ste tretman imali i o čemu ste tada razmišljali? Pa, sigurno da nije bilo ugodno. Ali s druge strane, primio sam sve skupa stoički i fatalistički, kao neko iskustvo koje mi se možda moralo dogoditi u životu. Jedino me mučilo to što nisam mogao komunicirati ni s kim, oduzeli su mi mobitel, a glavom su mi prolazile teške misli o mogućnosti da me zbog tih izmišljenih optužbi ne bi odveli na Bilice u istražni zatvor, na mjesec dana. Bio sam sam u pritvoru u ćeliji broj 2, bilo je dosta grafita torcidaša, ali i jedan Dinamo Zagreb. Sprijateljio sam se s policajcima stražarima, jedan mi je povjerio kako ima 16 djece sa 7 žena i kako je pokojni splitski “tough guy” Bare Teklić jednom pucao na njega na Mejama. Čuvar iz druge smjene bio je duša od čovjeka, tješio je nekog pijanca koji je očito stalni gost u pritvoru, nosio mu cigarete, razgovarao s njim kao s najboljim prijateljem. Toga čuvara zanimale su svjetske znamenitosti, pa me dugo ispitivao o Taj Mahalu i piramidama. 

Foto: Hina