S početkom općeg napada srpskog agresora na Vukovar 14. rujna 1991. pokazala se potreba za osnivanjem jedne postrojbe hrvatskih branitelja koja bi išla u ispomoć tamo gdje je u obrani bilo najteže. Tako je odlukom zapovjednika obrane Borova naselja Blage Zadre utemeljen Turbo vod.

To je bilo mobilna postrojba koja bi po zapovijedi išla vraćati izgubljene dijelove ulice ili kad je prijetio proboj crta obrane. Brojala je 18 ljudi, mahom su bili dvadesetogodišnjaci. Na čelu te postrojbe bio je Robert Zadro, Blagin sin.

Ime su si sami dali. Na srbijanskoj televiziji su vidjeli prilog u kojem jedan neprijateljski vojnik govori kako „turbo ustaše“, kako je nazvao branitelje Vukovara, bacaju bombe preko 300 metara daleko. I inače skloni šalama, a kako bi malo uljepšali tu ratnu svakodnevicu, članovi te postrojbe su se onda tako nazvali.

Službeno, bili su interventni vod Zbora narodne garde, naoružani lakim pješačkim naoružanjem i s nekoliko protuoklopnih bacača raketa. Kad bi dobili zapovijed išli su u sve dijelove grada gdje je srpski agresor pokušao prodrijeti. „Gdje god je bila frka zvali su nas, a kad te zovu – ne zovu te na piće“, ispričali su članovi Turbo voda o zadaćama koje su obavljali.

Robert Zadro, njihov zapovjednik, rođen je 1969. u Vukovaru kao prvi od trojice sinova Katice rođene Soldo i Blage Zadre. U Borovu naselju, gdje su živjeli, završio je osnovnu školu koja danas nosi ime po njegovu ocu, a srednju za elektrotehničara u Vukovaru, današnjoj Tehničkoj školi Nikola Tesla.

Nakon toga odlazi na odsluženje vojnog roka u bivšu JNA, najprije u Banja Luku, u BiH, a potom u Prištinu na Kosovo. Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine, Robert se javlja na natječaj Ministarstva unutarnjih poslova koji je raspisan 21. srpnja te godine za nove redarstvenike.

Nakon završene obuke, kako se navodi u njegovoj biografiji, zajedno s drugim pripadnicima postrojbe Prvi hrvatski redarstvenik sudjeluje u slamanju srpske pobune na Banovini i drugdje. Početkom rujna te godine sa 88 pripadnika te postrojbe prelazi u novoosnovanu Antiterorističku jedinicu Lučko.

Išli su na najteže zadaće. Kako su na istoku Hrvatske, posebice nakon masakra hrvatskih policajaca u Borovu selu 2. svibnja 1991., učestali novi oružani napadi bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi na hrvatsko stanovništvo, Robert od svojih pretpostavljenih početkom srpnja 1991. traži i dobiva dopuštenje da se vrati u Vukovar.

S još nekoliko kolega priključuje se obrani Borovog naselja kojom je zapovijedao njegov otac Blago Zadro. Ustrojava se čvrsta obrana, bivšoj JNA i srpskih paravojnim postrojbama onemogućen je pristup u taj dio grada. S početkom općeg napada na Vukovar 14. rujna počele su krvave borbe na Trpinjskoj cesti.

Tada se osniva Turbo vod. Imali su sjedište u Slavonskoj ulici koja je išla okomito na Trpinjsku cestu. Ako bi neki od tenkova i oklopnih transportera bivše JNA prošao dio te ceste koju su držali Pustinjski štakori i Žuti mravi, dočekali bi ih iz Turbo voda i uništili.

Uz to, taj protuoklopni vod je išao na zadaće u druge dijelove grada gdje je to trebalo. Borbe su bile teške, neprijatelj je raspolagao svom silom tehnike i naoružanja dok su branitelji uz pješačko naoružanje raspolagali s nešto protuoklopnih sredstava.

Osim što su nanosili velike gubitke neprijatelju, o čemu je svjedočilo i groblje tenkova na Trpinjskoj cesti, i sami su zbog žestine tih borbi stradavali. Neki od gelera granata tijekom bjesomučnih granatiranja njihovih položaja, drugi su bili pokošeni rafalima dok su pretrčavali neki čistinu da bi zauzeli bolji položaj.

Tako je 16. listopada 1991., prilikom jednog srpskog napada, pretrčavajući Kupsku ulicu poginuo i zapovjednik obrane Borova naselja Blago Zadro. Bio je to veliki udarac za sve branitelje. Kada su neutralizirali neprijatelja koji se morao povući, branitelji, među kojima je bio i njegov sin Robert, izvukli su tijelo Blage Zadre.

Prenijeli su ga u vukovarsku bolnicu i obukli u policijsku odoru. Stojeći uz očev odar, prije nego što će ga pokopati, Robert je rekao mlađem bratu Tomislavu koji je bio u suzama: „Brate nemamo vremena za plakanje. Plakat ćemo kad sve ovo prođe“.

Bio je pokopan u lijesu označenom brojem za koji je znalo samo četvero suboraca. Borbe su nastavljene, srpski agresor je sve više stezao obruč oko grada, granatiranje je bilo svakodnevno, ali obrana Vukovara držala se još više od mjesec dana.

No, zbog nedostatka streljiva i sa sve manjim brojem branitelja zbog stradavanja, ili jednostavno zbog odnosa snaga, došlo je sloma obrane grada. Srpski tenkovi su 18. studenog 1991., ušli u središte Vukovara, Pripadnici Turbo voda tada su se bili povukli u tvornicu Borovo. Tamo je bilo i puno hrvatskih civila.

Neki su razmišljali hoće li ići u proboj kada im je dotrčao jedan 18-godišnjak koji je bio upravo pobjegao sa strijeljanja kojeg su nad braniteljima i civilima provodile srpske postrojbe na Trpinjskoj cesti. Tada su se Robert i još četvorica njegovih suboraca odlučili na pokušaj proboja tijekom kojeg su mnogi stradali.

Njih petorica su ipak u noći s 19. na 20. studenoga krenuli iz tvornice prema žutim zgradama gdje su bili do sljedeće noći. Potom su u noći 20. na 21. studenoga uspjeli nekako izići iz tog dijela grada. Zaobišli su Lipovaču i uz bršadinsku prugu, iako onemoćali, stigli su 22. studenoga u Nuštar kod Vinkovaca koji su držale hrvatske snage.

Na kraju svi odlaze u Zagreb. Majka Katica ga je, s obzirom da mu je bio poginuo otac, a nakon što je i on jedva uspio živ izići iz Vukovara, zamolila da više ne uzima pušku u ruke. Međutim, Robert je odlučio drukčije. Javio se u bazu u Rakitje, tadašnje sjedište hrvatskih specijalaca, i prijavio se kao dragovoljac za Južno bojište.

„Nisam željela još više boli i tuge u svojoj obitelji. Govorila sam mu da ću ga ja hraniti i da nećemo umrijeti od gladi. Nije me poslušao. Rekao mi je da je Hercegovina pomagala Hrvatskoj i da je sada vrijeme da on pomogne Hercegovini. I eto. Ostala sam i bez sina koji je svoj život ostavio na Kupresu 1992. godine. Tražila sam ga punih sedam godina i identificirala tek 1999. godine“, kazala je kasnije, i tada u suzama, njegova majka Katica.

Želeći pomoći u obrani Kupresa krenula je put tog grada skupina vukovarskih branitelja u tri vozila, dva terenska i jedan kombi. Tog 10. travnja 1992. bila je mećava i u blizini sela Malovan na kupreškoj visoravni samo su nezaštićeni iz magle izišli pred postrojbe Banjalučkog korpusa s oko sedamdeset što tenkova što borbenih oklopnih vozila i pješadijom iza njih.

Srpska vojska je odmah na njih otvorili vatru, presječeni su rafalima. Robert je poginuo u 22. godini života, pet mjeseci nakon pada Vukovara. Nakon Oluje u radnom stolu bivšeg čelnika tzv. krajine Milana Martića, osuđenog pred Haaškim sudom za ratne zločine, pronađene su osobne iskaznice Roberta Zadre i njegova oca Blage, koju je uvijek nosio sa sobom nakon njegove pogibije.

U studenom 1999. godine njegova majka Katica pozvana je u Zagreb na njegovu identifikaciju. Putem DNK je utvrđeno da se radi o posmrtnim ostacima njenog sina i nekoliko dana kasnije 3. prosinca preneseni su u Vukovar. Pokopan je u istu grobnicu s njegovim ocem Blagom, čije je tijelo ekshumirano i identificirano godinu dana ranije, 1998. godine, zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice.

Danas počivaju u Aleji hrvatskih branitelja na Memorijalnom groblju u Vukovaru. „Bio je Blago u malom, odgovoran, radišan“, govore za njega njegovi suborci iz Turbo voda, naglašavajući kako je bio staložen, dobro odgojen i drag mladić. Uz to je bio neustrašiv borac.

U Rakitju u vojarni „Vitez Damir Martić“, u travnju 2023. otkrivena je uz prisustvo članova njihovih obitelji spomen-ploča stradalim pripadnicima 204. A brigade Hrvatske vojske koji su život izgubili 1992. godine na Kupresu i u Bosanskoj Posavini. Među 24 imena je i ono Roberta Zadre.

Ministar branitelja Tomo Medved rekao je tada kako svjedočimo otkrivanju imena poginulih vitezova koji su položili svoje živote u obrani i opstojnosti hrvatskog naroda: “Imena koja su ovdje ispisana svjedoče o hrabrosti i odlučnosti, koji su svoju ljubav prema Hrvatskoj iskazali tamo gdje je bilo najpotrebnije, bez obzira gdje su rođeni”, rekao je Medved.

“Ovo je jedan od koraka završetka kolektivnog sjećanja jer ipak smo mi generacija koja treba biti ponosna na svoja djela, jer smo zaorali duboko u brazdu koja se rijetko viđa u povijesti naroda, a to je samostalna, moderna i neovisna hrvatska država”, rekao je tom prigodom ratni zapovjednik 204. vukovarske brigade Branko Borković – Mladi Jastreb.

Vukovarcima koji su poginuli na Kupresu postavljeno je i spomen obilježje blizu mjesta njihove pogibije. Spomenik u znaku križa uz hrvatsku zastavu i podest na kojem se može položiti vijenac i zapaliti svijeća, trajni je spomen na te hrabre ljude, istinske hrvatske junake.

Među njima je i ime Roberta Zadre, mirnog zapovjednika Turbo voda iz Vukovara, postrojbe koju su zvali s drugih položaja kad im je bilo teško. Na njih se uvijek moglo računati.

Foto: Screenshot

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.