Na blagoj medvedničkoj padini, u sjevernom dijelu grada, opet imamo zakazano okupljanje. U četvrtak, 30 minuta iza podneva, održat će se još jedan Vjesnikov i novinarski kružok, u sjeni mirogojskih arkada, skup na kojem među nama neće bit onoga koji nas je okupio.Umro je Krešimir Fijačko.
Risati post mortem Fijačka suvišno je za sve koji su s njime bili u doticaju, s ove ili one strane novina, kao kolege ili kao publika, i posve uzaludno za sve koji su zaglavili kao “sedma sila”, a za njega čuli nisu.Kakva je to novinarčina bio! Rasna! Zato ni nema ni jednog njegovog teksta u golemom Zborniku novinarskih tekstova Vjesnikovih novinara od 1940. do 1990., a nema koga nema.
Fijačko je jednostavno bio predobar s recima i između njih. Njegova su štiva bila neodoljiva, on je jednostavno znao kako publici ispričati priču i veliku i malu, i tešku i kompliciranu, i svakodnevnu i benignu: pitko, anegdotalno, duhovito, britko, uz finu glazuru cinizma, ali i samoironije.
O čemu god da je pisao, bio ga je užitak čitati, jer osim što je bio znalac, široko obrazovan i temeljito upućen – jer nekad se kilometraža mjerila literaturom, a ne u teretani – bio je prepun inteligentnih dosjetki, pa su njegovi tekstovi zapravo bili literarne poslastice.Kada je 1983. ušetao u naš 3g razred u Kulturi u Križanićevoj, gdje nam je iduće dvije godine otkrivao tajne zanata, svi smo se dodatno zaljubili i u novinarstvo i u Fijačka. Prvo nas je upitao smije li zapaliti pod satom.”Daaaaa”, zaorilo se učionicom.
Pripalio je pod svoj znameniti brk cigaretu, pa izrekao: “Ako smijem pušiti ja, smijete i vi…” Nakon tri sekunde konsternacije izvukli smo, kao teški ovisnici, a sve redom novokomponirni pušači, ispod klupa svoje pljuge i važno zapalili. Imali smo sreću da nam je često poslije Fijačkova dvosata bio kraj nastave, ali ponekad nas je iza Kreše znao dopasti dvosat još jedne novinarske legende Žarka Susića, koji nije podnosio pušenje, a dim je osjetio jos kod Džamije, pa je bio pothvat prozračiti učionicu.
Većina je nas u to vrijeme sanjala svoj novinarski san, a s Krešom Fijačkom u učionici činio nam se ostvariv. Jer, Krešo se doimao i tada u učionici, i kasnije u redakciji Vjesnika u kojem mi je u dva navrata bio glavni urednik, da sve čini i rješava kako i piše, lakoćom, s humorom, s puno duha i šarma. Voljeli smo ga jer nije podizao hijerarhijske barijere, bio nam je nenametljivo blizak i kao učitelj i kao glavni urednik. Znali smo za njegove slabosti, a sve što je čovjeku milo, nije mu bilo strano, što nije ni skrivao, pa smo se tim više osjetili njemu bliže.
Dragi Krešo, voljela sam vas i respektirala najviše od svih desetak glavnih urednika Vjesnika, koliko ih se izmijenilo u mojih 20 Vjesnikovih godina. I zato sam danas tužna i pogođena jer je otišao dio mene. Bili ste moj učitelj, uzor, mentor i kolega, potkraj bih čak rekla i prijatelj. Počivajte u miru Božjem. Sućut Vašim sinovima i obitelji.
Na slici: Romana Eibl i Krešimir Fijačko
Foto: Privatni arhiv Romane Eibl