Romano Bolković opisao svoje prijateljstvo s Šefkom Omerbašićem pa iskreno priznao: Nikad se nisam treba baviti novinarskim poslom

Romano Bolković opisao svoje prijateljstvo s Šefkom Omerbašićem pa iskreno priznao: Nikad se nisam treba baviti novinarskim poslom

Nakon kratke bolesti preminuo je bivši muftija Islamske zajednice Ševko ef. Omerbašić.  Od 1975. pa do umirovljenja 2012. radi u Zagrebu, prvo kao glavni imam, a zatim kao muftija i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Bio je ključna figura u razvoju Islamske zajednice u Hrvatskoj i Sloveniji. Posebno se istaknuo zauzimanjem za otvaranje i izgradnju Islamskog centra s džamijom u Zagrebu. Izniman doprinos dao je priznanju Republike Hrvatske. Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu posvećeno je radio na zbrinjavanju izbjeglica i dostavljanju humanitarne pomoći.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: VIDEO: Srpski redatelj otkrio: Zvezda je bila udbaški klub, Partizan kosovski, Hajduk polududbaški. Dinamo je jedini bio građanski klub

Premijer Andrej Plenković uputio je sućut u povodu smrti bivšeg muftije i predsjednika Mešihata Islamske zajednice Ševka ef. Omerbašića u kojoj je istaknuo njegov doprinos u razvijanju kvalitetnog statusa Islamske zajednice u Hrvatskoj te priznanju Republike Hrvatske.

“Gospodin Omerbašić je svojim djelovanjem dao nemjerljiv doprinos u razvijanju kvalitetnog statusa Islamske zajednice u Hrvatskoj. Uvijek je bio spreman na iskren dijalog s ciljem poboljšanja položaja i prava muslimanskih vjernika u našoj zemlji”, navodi Plenković u sućuti.

Istaknuo je kako je Omerbašić često u svojim nastupima ponosno isticao da je Hrvatski sabor među prvima u Europi islamu priznao status tradicionalne religije.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: LISTA SRAMA: Odvjetnik ima luksuzni hotel u Istri, a državi duguje više od 100 tisuća eura. Dug nije vratio ni Dino Drpić, bivši suprug Nives Celzijus

“Posebno je značajan i njegov doprinos u priznanju Republike Hrvatske, na čemu smo mu neizmjerno zahvalni. Pamtit ćemo i njegovu nesebičnu predanost koju je pokazao tijekom teškog razdoblja agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pomažući u zbrinjavanju izbjeglica i dostavljanju humanitarne pomoći”.

Plenković ističe kako će Omerbašić nedostajati svima koji su ga poznavali te da je njegovim odlaskom Hrvatska izgubila velikog čovjeka, intelektualca i prijatelja.

“U ovim tužnim trenucima upućujem u ime Vlade i u svoje osobno izraze iskrene sućuti i dubokog poštovanja obitelji i poznanicima gospodina Omerbašića, kao i predsjedniku Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj muftiji dr. Azizu Hasanoviću te svim muslimanskim vjernicima”, poručio je Plenković.

Jandroković: Velik doprinos Omerbašića u promicanju suživota različitih vjera

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković uputio je sućut u povodu smrti bivšeg zagrebačkog muftije Ševka ef. Omerbašića u kojoj ističe njegov doprinos u promicanju suživota ljudi različitih vjeroispovijesti u Hrvatskoj, uvijek predano skrbeći o interesima muslimanskih vjernika.

– Kroz svoje dugogodišnje predano služenje, gospodin Omerbašić snažno je pridonio razvoju Islamske zajednice u Hrvatskoj, kao i u Sloveniji. Osim kao glavnog zagrebačkog imama, muftiju te prvog predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, pamtit ćemo i njegovu presudnu ulogu u izgradnji zagrebačke džamije, ističe u sućuti predsjednik Sabora.

Naglašava i njegov ‘važan osobni obol koji je dao i u promicanju skladnog suživota ljudi različitih vjeroispovijesti u Hrvatskoj, uvijek predano skrbeći o interesima muslimanskih vjernika’.

– Za zasluge u uspostav­lja­nju državnih i kulturnih odnosa hr­vat­skog naroda s drugim državama, a posebno za unapređe­nje hrvatsko-boš­njačkih odnosa odlikovan je redom Stjepana Radića, što je dodatna potvrda da je njegov sveukupni angažman bio itekako prepoznat. Poštovana obitelji, primite još jednom izraze moje iskrene sućuti, poručio je predsjednik Sabora.

Novinar Romano Bolković je opisao svoje susrete s Omerbašićem i prijeteljstvo koje su razvili.

“Umro je muftija Ševko ef. Omerbašić. Nazvao sam muftiju Aziza ef. Hasanovića, nazvao sam gospođu Eminu, kondolirao, i spomenuo večer provedenu u razgovoru nakon jednog od nekoliko naših intervjua koje smo u gustih tridesetak godina vodili pred kamerama. Bilo je to 30. rujna 2001. godine, nedugo dakle nakon onog tragičnog utorka, 9/11.

Prije no što kažem zašto pamtim naročito tu večer, moram kazati da sam neko vrijeme čitao desetke teoloških tekstova islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, uvijek iznova iz istog motiva: stalno sam se vraćao tim stranicama pokušavajući shvatiti draž jezika kojim su pisane, koji je imao nešto poput Selimovićeva staccata, ali je ta jezgrovitost bila izrečena prostranijim rečenicama. I danas mislim da je čar u ritmu tih rečenica, iako mi je padalo na pamet da je moguće naprosto riječ o elaboriranosti jednog jezika koji je poput poslovice uglačao do jednostavnosti najsloženije misli bogoslovlja Islama.

Takvim je jezikom govorio Ševko Omerbašić, mogu si dopustiti izostaviti titulu, jer bili smo i u tom razgovoru i u svim inim prijatelji, naprosto bliski.

Vjerujem da ni njegovi najbliži ne znaju koliko se dugo znamo: od konca osamdesetih. S pokojnim Josipom Turčinovićem, velikim Josipom Turčinovićem, jednom sam posjetio muftiju Omerbašića: formirali smo prvu redakciju duhovnog programa od početka imajući na umu ekumensku narav projekta. Kroz godine, muftija Omerbašić dolazio bi u moje emisije, i konačno je u razgovoru postao Ševko.

Onog mučnog rujna razgovarali smo o dvije deklinacije Islama, ali i o bagdadskoj renesansi. Govorili smo o Al-Farabiju, Aviceni i Averoesu, ali i o Berlusconijevoj invektivi da je Islam zakopan tamo gdje je bio i prije 1400 godina. Petnaestak godina kasnije, povodom intenzivnih migracija, razgovor nije bio manje raznolik: razgovarali smo o utjecaju lijevo orijentiranih autora poput Hamida Dabašija ili Ziaudin Sardara koji Zapad prikazuju moralno dekadentnim, o konzervativnim figurama kao što je Sajjid Kamil koji u sekularizmu vidi spas religije, ali i o islamofobiji i ksenofobiji, kojima su danas izloženi muslimani u Europi.

No privatno, kad su kamere isključene, sjeli smo na večeru, i počeli razgovor o Bogu i svijetu, i svemu između neba i zemlje, pa i nama. I odjednom, sasvim neočekivano, čovjek koji je nosio na svojim leđima toga rujna svu muku muslimanske zajednice opterećene tragedijom koja se netom zbila u New Yorku, kaže meni:

– Pa vidite što vam rade.

Iako sam imao stotine emisija iza sebe, silnih agonija i ekstaza koje sa sobom neminovno nosi ovaj nesretni posao kojim se nikada nisam trebao baviti, iako sam već očvrsnuo, naprosto sam ostao zaprepašten da čovjek koji i sam biva maltretiran po medijima ove močvare što uzima na tisuće života, a nije vrijedna niti jednoga od njih, u trenutku kad cijeli svijet upire prst u Islam, ima vremena pratiti događaje o kojima su i moji bližnji jedva išta znali.

Zarana sam naučio od Krešimira Džebe, također pred kamerama, da osobne drame nisu priopćive: ma koliko se trudili ljudima objasniti narav vaših nedaća, uvijek preostaje neki ostatak koji se ne da verbalizirati. Ta kratka rečenica koju je izgovorio Ševko Omerbašić isti me je čas rasteretila: ima dakle netko tko to vidi, kome ne treba ništa tumačiti, jer i sam prolazi slične nedaće i s kime se život ili usud tako isprepletu da razumijevanje postaje prešutno.

Ponekad sam imao dojam da nikada nisam dovoljno uzvratio muftiji Omerbašiću na tom oslobađajućem razumijevanju. Onda opet, bilo mi je kristalno jasno da on pak misli da sam, kad je trebalo, uvijek učinio što je trebalo. U riječ, mislim da smo bili u nekom tihom dosluhu, razumijevanju bez riječi.

Pada mi na pamet, i pronašao sam ga, jedan citat iz nebrojenih tekstova koje sam uvodno spomenuo: govori o tome da je Allahov Poslanik jednom rekao da je najpametnija osoba ona koja se uvijek sjeća smrti. Tumačenje je te rečenice nevježi začudno: najpametnija osoba je ona koja ima viziju daleke budućnosti. Muftija Ševko ef. Omerbašić bio je na taj način pametan, točnije mudar. Takvim ljudima nije dano da uvijek budu sasvim sretni, niti posve mirni, ali to je valjda cijena velikog djela koje obave slijedeći tu svoju viziju.

Možda ta vizija nije sasvim ispunjena, a moguće da se nikada ništa ne dovrši.

Jer što bi radili oni iza nas?

Kad se jednom zaputimo kući:

Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un

“Svi smo Božji i Njemu se vraćamo” (Kur’an)”, napisao je Bolković.