Šokiran sam, a što da vam sada kažem – kaže mi kratko i jasno Stipe Majić Pipe kad smo se našli u centru Zagreba.

Iza njega je težak tjedan, a odgovornost za njegovu situaciju pripisuje čovjeku čija se fotografija smiješi na koricama knjige koju nosi pod rukom.

Na toj slici je njegov nekadašnji prijatelj, čovjek s kojim je dijelio djetinjstvo i mladenačke dane, s kojim je igrao nogomet i zabavljao se u Mustangu, popularnom baru iz predratnog Vukovara u koji je tada izlazila tamošnja “zlatna mladež”, piše Jutarnji list.

Čovjek koji se smije je proslavljena ikona jugoslavenskog i talijanskog nogometa, Siniša Mihajlović, no Majiću do smijeha jednostavno nije.

Naslov koji Majić drži pod rukama je “Božija levica”, autobiografija nogometaša koja je izdana još 2007. godine, no taj uradak nije ono zbog čega je Pipe šokiran.

Naime, sredinom studenoga u Italiji, gdje Mihajlović živi, nedavno je objavljena njegova nova autobiografija “Igra života”, u kojoj opisuje svoj život, od početaka u Borovu Selu, preko Crvene zvezde, do Italije i borbe s leukemijom.

I ne samo to. Spominje se i Stipe Majić, gotovo na isti način kao i u onoj koja je objavljena prije 13 godina.

U prvoj knjizi Mihajlović je Majića optužio da mu je minirao kuću i propucao fotografiju na kojoj je nogometaš s bratom. Tu fotografiju je Mihajlović objavio u svojoj knjizi.

U najnovijoj autobiografiji Mihajlović ide korak dalje. Piše, kako prenose mediji, da mu je Majić protjerao roditelje iz Vukovara i da mu je rekao da kao Srbin ne može dobiti piće u Majićevu lokalu.

– Dakle, ponavlja se ista priča, ali s novim kvalifikacijama. Šokirao sam se. Mihajlović me je već prije par godina optužio, odnosno pokušao okaljati s tom gnjusnom izmišljotinom da sam mu minirao kuću i propucao fotografiju na kojoj je on s bratom, kako je objavio u svojoj knjizi ‘Božija levica’. To sam demantirao i u srpskim medijima. No tada mi se nije dalo ulaziti u neke polemike i mislio sam da je ta priča gotova. Pustio sam to. A onda su se pojavile nove lažne optužbe.

Tužit ću ga za klevetu – priča mi Majić, inače vukovarski branitelj s Trpinjske ceste koji je producent, scenarist i redatelj. Posebno je potresna priča njegova filma “Glavu dole, ruke na leđa”, u kojoj donosi istinu o mučenju hrvatskih civila u srpskim logorima. Ove je godine producirao film “Otkrhnuti” redateljice Slavice Šnur, koji govori o poginuloj djeci tijekom Domovinskog rata i boli koju njihovi roditelji nose i danas.

Majić mi priča kako je jasno zbog čega Mihajlović pušta tu priču.

Prema Majiću, radi se o klasičnom opravdavanju Mihajlovića zbog prijateljstva s ratnim zločincem Arkanom.

– Treba opravdati prijateljstvo s ratnim zločincem. Ne znam zašto je sad upetljao svoje roditelje koji su me obožavali jer sam Mihi na neki način bio idol. Nisam ih ja istjerao iz Vukovara, nego on sam! To može posvjedočiti njegov rođeni bratić jer su se Mihini roditelji nalazili u kući kod njega kad je Miha nazvao oca Bogdana i izderao mu se u telefonsku slušalicu: ‘Slušaj me dobro što ti govorim. Odmah se spremite i napustite Vukovar. Naređujem ti’. To je bilo početkom srpnja. Nema mi druge nego to riješiti sudskim putem – ogorčen je Majić.

Dok razgovaramo, rečenice iz njega teku same.

– Zapravo, to sam mu prvi put ‘pustio’ u ime druženja u mladosti. Mislio sam, možda momčiću to treba, da pokaže svoju muškost ili srpstvo jer je dijete iz miješanog braka. Ali nakon što sam nedavno vidio njegovu fotku gdje stoji zagrljen s ratnim zločincem Arkanom i izjavljuje da mu je taj ratni zločinac idol, okrenuo sam ploču. Ne volim rat, miroljubiv sam – kaže.

Navodi mi kako je Mihajlovićeva priča potpuno besmislena. Tvrdi da je to laž.

– Da je to istina, sigurno bi u Vukovaru svi znali za to. Paradoksalno je to, ako sam tako mrzio Srbe, pa kako sam se uopće mogao cijelu mladost družiti s njim i s još nekoliko prijatelja Srba? Zašto bi me izljubio svaki put kad bismo se vidjeli, a vidjeli smo se u Rimu, Udinama, Mariboru i Zagrebu. Ne grliš i ne ljubiš one koji te tjeraju iz lokala i ne daju ti piće jer si Srbin, ili one koji ti bacaju bombe na kuću – priča Majić