Profesorica na Hrvatskim studijima Jelena Jurišić dala je intervju Novostima kojima je izdavač Srpsko narodno vijeće. Intervju prenosimo u cijelosti.
Usprkos očekivanjima da rata neće biti, na kraju je Rusija napala Ukrajinu. Dok razgovaramo, pregovori su još uvijek u toku. Nadate li se da će dovesti do mira i kraja rata?
Prvi krug je završen. Pregovarači idu doma na konzultacije prije početka drugog. Na žalost, ne vjerujem u pozitivan ishod. S jedne strane, predsjednik Ukrajine Volodmir Zelenski preksinoć je i sam rekao da se ne nada da će pregovori dovesti do određenih rezultata, ali da će ipak pregovarati, a s druge strane jučer je stigla vijest da je ruski predsjednik Vladimir Putin, nakon razgovora s francuskim kolegom Emmanuelom Macronom, rekao da i dalje inzistira na denacifikaciji i demilitarizaciji Ukrajine što su pojmovi poznati iz čuvenog sporazuma iz Drugog svjetskog rata s Jalte, njenom neutralnom statusu i priznavanju Krima. Već po tome jasno je da se radi o dva dijametralno suprotna stava, a još kad vidite da je pokrenuta ovako velika invazija s nerealiziranim ciljevima, teško je da možemo očekivati povlačenje. Tome treba dodati sankcije koje će dovesti do velikog nezadovoljstva ljudi.
Smatrate li da je Putin uspio u onome što do sada nije nitko: surovom invazijom ujediniti zapadne zemlje, kako je netko spomenuo ovih dana?
Mislim da je to prije neki dan rekao nekadašnji dopisnik Vjesnika Bogoljub Lacmanović iz Moskve podsjećajući na situaciju kada je SAD prijetio sankcijama SSSR-u zbog gradnje plinovoda prema Europi početkom osamdesetih. Vidimo da je i Švicarska praktički prestala biti neutralna i da podržava sankcije uz zatvaranje zračnog prostora. Očito je to točna tvrdnja. Neutralnih više nema, osim dijelom Srbije, Mađarske i Gruzije koja to radi iz pragmatičnih razloga, jer je Putin jasno rekao da nikada neće pristati da Gruzija, Ukrajina i Moldavija budu dio NATO-a.
I vas je rat iznenadio. Do zadnjeg dana ste govorili da ga neće biti…
Razmišljala sam racionalno. Ljuski život je najveća svetinja. Zbog iskustva kakvo imamo i svih tragičnih zbivanja u našim krajevima vrijednost života posebno je naglašena. Na žalost, racionalno je u jednom trenutku nestalo i pojavilo se iracionalno. Veliki ratovi obično počinju nakon velikih napetosti i svađa. Što se ovoga tiče, do njega je došlo jer je svaka strana međunarodne sporazume tumačila na različite načine. Jedna ih je – možemo slobodno reći – kršila, dok druga nije poduzimala puno da to promijeni s obzirom da je najprije bila nemoćna a kasnije se više ništa nije moglo napraviti. Zašto je prekipjelo? Teško je reći sa sigurnošću, ali čini mi se da je kap koja je prelila čašu bilo bombardiranje pobunjenih regija Donbas i Lugansk protekli vikend. Zelenski je, uz to, u Munchenu rekao da Ukrajina namjerava ponovo sazvati potpisnike Budimpeštanskog memoranduma, izaći iz njega, opet postati nuklearna sila i napraviti bombu za što je dobio veliki aplauz koji je trajao gotovo punu minutu. Rusi su sada ušli u Černobil, jučer u nuklearku u Zaporožju, blizu su i nuklearkama na jugu s ciljem da pod kontrolu stave zalihe urana.
Neki analitičari smatraju da je krajnji cilj Rusije širenje do rijeke Dnjepar čime bi podijelili Ukrajinu na pola?
Putin uporno ponavlja da Rusija ne želi imati NATO na svojim granicama i da želi Ukrajinu pretvoriti u neutralnu državu. Ne znam bi li širenje do Dnjepra značilo ostvarenje tog plana, s obzirom da bi opet imao NATO za susjede i to na još dužoj granici nego sada. Mada je pitanje treba li razmišljati racionalno. Možda uistinu želi okupirati taj dio pa postaviti delegiranu vlast koja će funkcionirati kao Aleksandar Lukašenko u Bjelorusiji. Svašta se piše. Neki čak spominju i instaliranje Viktora Janukoviča koji je skinut s vlasti u revoluciji 2014. u što osobno sumnjam ili Putinovog kuma Viktora Medvedčuka, lidera oporbene platforme Za život kojeg Zelenski već godinu i pol dana drži u kućnom pritvoru, bez ikakve sudske odluke.
U Hrvatskoj, a i na zapadu općenito, malo se govorilo o stvarnom stanju u Ukrajini i odnosu prema Rusima koji, ma kakav bio, ne može opravdati ovakvu invaziju.
Spomenula sam Medvedčuka, lidera ukrajinske proruske stranke. On je uhapšen odlukom ukrajinskog vijeća sigurnosti jer je posredovao u kupnji ugljena od pobunjenih regija u vrijeme kad je Petro Porošenko bio predsjednik i dok je trajao rat zimi 2016. godine kada je Ukrajina bila bez plina i nije se imala čime grijati. Nakon podizanja optužnice za to djelo, Porošenko se prije otprilike mjesec dana vratio u zemlju, a osim za ugljen, sudit će mu i za potpisivanje minskih sporazuma. Treba reći da na pobunjenim područjima živi oko tri i pol milijuna ljudi – 2,3 milijuna u Donbasu i oko 800 tisuća u Lugansku – što nikako nije malo. Od 2014. godine na tom području je poginulo oko 14 tisuća ljudi od čega 9,5 tisuća na strani pobunjenika među kojima dvije tisuće civila. S tog područja je izbjeglo više od 3,5 milijuna ljudi. Dva milijuna u Rusiju, a 1,5 milijun u Ukrajinu. Gradovi su više-manje uništeni.
Donjecka se sjećamo kao domaćina Europskog prvenstva u nogometu, tamo je aerodrom odavno u potpunosti uništen. Prije nekoliko mjeseci Zelenski je rekao na tiskovnoj konferenciji da svi oni kojima se sviđa ruski jezik i ruska kultura odu živjeti u Rusiju. Poručivano im je da će živjeti u podrumima i skloništima jer ništa ne znaju i ništa ne rade, dok će u Ukrajini biti blagostanje, jer su pametniji i radišniji. Na ruskoj strani se to zna. Ne treba reći da se i naglašavalo u propagandi. Posebno velike žrtve. U Luganskoj oblasti, gdje očito ruska vojska daje samo logistiku odmetnutom dijelu, pobunjenici napreduju i osvajaju gradiće gdje vojnici sreću svoje roditelje koje nisu vidjeli osam godina. To su bili mladići koji su bježali od tamo pred mobilizacijom i optužbom za dezerterstvo, a sada su u jedinicama koje – kako oni kažu – sada oslobađaju. Ti su ljudi bili mahom bez dokumenata pa je dio njih uzimao rusko državljanstvo. Primali su socijalnu pomoć za koju je Rusija davala novce pa je Zelenski kazao da će oni koji su primali pomoć od okupatora to više neće moći nazivajući ih teroristima. Naravno da u takvim uvjetima manjka komunikacije situacija nije dobra. Treba reći i da Ukrajina nikada nije ratificirala Minski sporazum za koji se Rusija toliko borila.
Može li takvo stanje dovesti do rusofobije na zapadu, a onda i u Hrvatskoj?
Rusofobija je već prisutna. Prozivaju se analitičari zbog, recimo tako, “krivog stava”. I meni pojedinci šalju određene na koje se trudim ne osvrtati. Valjda je jasno da nitko od nas koji smo nastupali u medijima nije želio da dođe do rata i da smo se u svojim razmišljanjima bazirali na logici i jasnim moralnim načelima o velikoj važnosti ljudskog života. Kao vjernica ne mogu nikoga mrziti i željeti mu zlo.
Može li doći do najgoreg – nuklearnog rata?
Nadamo se da neće. Ali tko je mislio da će doći do ovoga. Određene poruke su poslane. Nadamo se da će ostati na tome.
Foto: N1