Nakon poraza u operaciji “Bljesak” početkom svibnja 1995. vodstvo pobunjenih Srba pokušalo je preostali okupirani teritorij Republike Hrvatske (UNPA zone Istok, Sjever i Jug) ujediniti s dijelovima Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom. Pripremom nacrta “Ustava Ujedinjene Republike Srpske” taj je proces u srpnju 1995. dosegao vrhunac. Istodobno, srpske snage bile su pred ulaskom u Bihać, usprkos tome što je taj grad u BiH, smješten uz granicu s RH, UN proglasio „zaštićenom zonom“. Osvajanjem Bihaća srpske snage ostvarile bi pobjedu od strateškog značaja i uzrokovale novu humanitarnu katastrofu, s velikim brojem ubijenih stanovnika na tom području. Vojna opcija stoga se nametnula kao jedino i neodgodivo rješenje problema okupiranoga teritorija hrvatske države, ali i “bihaćke krize”. Stanovnicima Bihaća i brojnim izbjeglicama iz okolnoga područja, Bošnjacima-muslimanima i Hrvatima, koji su 1201 dan bili u okruženju zbog opsade srpskih snaga i nemoći svjetskih političkih moćnika da prekinu njihovu patnju, „Oluja“ je postala jedina nada za spas.
Zbog situacije oko Bihaća, ali i „zbog okupacije i zločina u Srebrenici i krize sa Žepom te straha da može doći do masakra“ predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je 18. srpnja 1995. preko ambasade BiH u Zagrebu uputio usmenu poruku Predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu s prijedlogom da na najavljenom sastanku na Brijunima 22. srpnja „najvažnija, ako ne i jedina tačka naših razgovora, budu pitanja vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora“.[1] Predsjednik Tuđman odmah je odgovorio pozitivno, ocijenivši da je „neophodno potrebno postići i politički sporazum o oživotvorenju Washingtonskog dogovora (sporazum potpisan 18. ožujka 1994., kojim je prekinut sukob Armije RBIH i HVO-a u dijelu BiH, te predviđena konfederacija između Federacije BiH i RH, op. a.) te zajednički prijedlog svjetskim čimbenicima za razrješenje krize u Bosni i Hercegovini i okupiranih područja Republike Hrvatske“.[2]
O teškoj vojnoj situaciji i dramatičnom stanju obrane Bihaća, nakon što su srpske snage 19. srpnja 1995. pokrenule novu ofenzivu na grad koji su branile snage 5. korpusa Armije BiH i 101. pukovnije HVO-a, govore izvori iz Bihaća, primjerice Izvješća Komande 5. korpusa ARBiH poslana iz Bihaća Glavnom stožeru HV-a ili Veleposlanstvu RBiH u Zagrebu. Tako u izvješću GSHV-u od 21. srpnja 1995. „komanda 5. korpusa ABiH“ navodi da je korpus pretrpio „velike gubitke u živoj sili i značajan gubitak teritorije“, da su „zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa“, te da „pri ovakvom tempu napada agresora, može pružati organizovanu odbranu u naredna dva do tri dana“.[3] Istoga dana, u pismu koje je poslao predsjedniku Republiku Hrvatske Franji Tuđmanu, tadašnji načelnik bihaćke općine Adnan Alagić navodi da se „dramatičan položaj iz sata u sat usložnjava jer je humanitarna situacija još od ranije katastrofalna“, da su zabilježeni prvi slučajevi umiranja od gladi, da je „sudbina oko 180.000 stanovnika unsko-sanskog kantona neizvjesna“, da će se „boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice“, te da „jedinu nadu polažu u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod“.[4]
Sljedećega dana, 22. srpnja 1995., u Splitu je održan najavljeni sastanak, na kojem su predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović te predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak i predsjednik Vlade BiH Haris Silajdžić potpisali Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkoga rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice („Splitska deklaracija“).
Deklaracijom je, između ostaloga iskazana „neopoziva potpora provedbi Sporazuma iz Washingtona o uspostavi Federacije, te njenom konfederalnom povezivanju s Republikom Hrvatskom“, a dogovoreno je „proširenje i jačanje obrambene suradnje na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine od 21. srpnja 1992. godine“, na način da su „Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila.“[5]
Tako je „Splitskom deklaracijom“, nakon niza pokušaja Hrvatske da ga ugradi u potpisane sporazume s BiH (od navedenog Sporazuma iz srpnja 1992.), napokon i na državnoj razini postignut sporazum o konkretnoj vojnoj suradnji između Hrvata i Bošnjaka-muslimana protiv velikosrpskih snaga u BiH, a bošnjačko-muslimansko vodstvo zatražilo je vojnu pomoć Hrvatske.
Dan kasnije, 23. srpnja, Komanda 5. korpusa ARBiH i Zapovjedništvo GS HVO Bihać izvijestili su Ambasadu RBiH u RH i Glavni stožer OS RH („na ruke gosp. general zbora Zvonimira Červenka“) da se „od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o (zoni odgovornosti, op. a.) 5. korpusa i HVO Bihać radikalno izmijenila, da je situacija izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorija bude rasječena na dva djela, a 5. korpus razbijen“, te da je „među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava“.[6] Sljedećega dana, 24. srpnja 1995., Komanda 5. korpusa ARBiH, Glavni stožer HVO-a Bihać i Općinski odbor HDZ-a Bihać od političkih i vojnih tijela u Zagrebu zatražili su žurnu vojnu pomoć: „Molimo Vas, shvatite ovu nastalu situaciju krajnje ozbiljno i poduzmite hitne i radikalne mjere u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona“. U izvješću od 26. srpnja navodi se da je 5. korpus ARBiH „posljednjih dana imao 700 boraca izbačenih iz stroja i da samo spajanje sa HV daje realnu mogućnost opstajanja (5. korpusa ARBiH i stanovnika Bihaća), te da se to mora prezentirati „mjerodavnim organima“.[7]
Budući da je takvo dramatično stanje obrane Bihaća zaista zahtijevalo „hitne i radikalne mjere u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona“, krajem srpnja i početkom kolovoza 1995. uslijedile su operacije hrvatskih snaga „Ljeto ’95“ i „Oluja“, kojima su srpske snage poražene, a Bihać je deblokiran i spašen.
Navedeni izvori i operacije hrvatskih snaga pokazuju da je Republika Hrvatska bila najvažniji saveznik bošnjačkom (muslimanskom) narodu u obrani od velikosrpske agresije i oslobađanju okupiranoga teritorija, posebice u spašavanju Bihaća i njegovih stanovnika od tragedije genocida kakvu su prethodno doživjeli Bošnjaci-muslimani u Srebrenici. Teško je zamisliti da bi vodstvo Bošnjaka-muslimana u BiH i predsjednik Predsjedništva BiH te bošnjački (muslimanski) politički dužnosnici i vojni zapovjednici na području Bihaća poruke i dopise ovakvoga sadržaja uputili državi koju su smatrali agresorom na njihovu državu i Predsjedniku te države kojega su smatrali vođom „udruženog zločinačkog pothvata“ protiv njihove države.
Foto: Hina
*Ante Nazor (rođen 15. ožujka 1968. u Zagrebu) hrvatski je povjesničar. Diplomirao je povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1993. godine, magistrirao 1999., a doktorirao 2007. godine. Sudjelovao je u Domovinskom ratu, a od 2005. obnaša dužnost ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.