Zoran Šprajc komentirao je gašenje Al Jazeere Balkans, otkaze na N1 i pad TV Une, ocijenivši to krajem televizijske epohe u kojoj je uloženo više od 100 milijuna eura, a da od svega – osim boljih plaća novinarima – gledatelji nisu dobili gotovo ništa. Objavu Zorana Šprajca prenosimo u cijelosti.

“Vjerojatno nikad nećemo doznati što je nagnalo katarskog emira da uloži desetke milijuna dolara u pokretanje Al Jazeere Balkans kao što ni sad ne znamo što ga je nagnalo da taj projekt ugasi. Ne može se reći da je AJB ugašena jer nije ispunila očekivanja s obzirom da nitko ne zna što su bila očekivanja njezinih vlasnika, osim da eventualno privuče malo više empatije za stradanja u islamskom svijetu. Ali usprkos golemim novcima uloženima u njezin rad, dobre plaće, još bolje dnevnice i produkcijske mogućnosti, usprkos angažmanu vrhunskih urednika, novinara, snimatelja, montažera, producenata i pripadajućim troškovima dobri katarski emir ili tko god ga već na ovim prostorima zastupa, nije uložio ni 100 eura da doseg Al Jazzere Balkans proširi izvan bosanske čaršije premda je imala sve pretpostavke ( a prije svega novac ) da postane pandan nekadašnjem N1.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: ZAŠTO NIJE BIO PROTJERAN: Pakistanac silovao ženu u Zagrebu. Već je bio četiri godine u zatvoru zbog silovanja

Jer dok smo za Unu TV recimo od prvog dana znali da je trebala biti veš praonica Dodikove mafije a da je N1 trebao biti flagship Šolakovog carstva koji se trebao nositi sa informativnim programima nacionalnih televizija i omogućiti mu javni i politički utjecaj, za AJB se ne može reći baš ništa od toga.

Njezina prisutnost na kablovskim platformama, bilježila se negdje između rednog broja 705 i 755 očito bez ikakve ideje da dođe do šireg kruga gledatelja na dva najveća i najvažnija medijska tržišta u regiji – u Hrvatskoj i Srbiji.

Kao da je jedina ideja bila napraviti neloš ali skup regionalni informativni program koji će biti cijenjen u televizijskoj i novinarskoj struci ali kojeg nitko ne gleda. Doduše nije bilo ni nekog posebnog razloga da ga se gleda – uglavnom niz dobro produciranih i lijepo pakiranih i pročitanih vijesti i reportaža iz svijeta i regije u dosta bizarnoj kakofoniji bošnjačkog, srpskog i hrvatskog jezika bez ikakvog stava, zaključka ili kakve provokativne zanimljivosti. Ah da, bilo je tu i dobrih govornih emisija s regionalnim političarima i analitičarima koji bi se manje više uglavnom uvijek oko svega lijepo slagali.

Dakle program na svim razinama kao stvoren da ga se ne gleda. U koji je katarski emir za naše prilike uložio golem novac.

Rijetko viđen poslovni model, bolje reći investicijski fenomen.

Kako god, nakon kolapsa UNE TV i tihe smrti N1, gašenje Al Jazeere Balkans označava kraj jedne televizijske epohe koja je zahvaljujući golemoj potražnji na tržištu velikom broju novinara, urednika i producenata omogućila rast plaća o kakvom smo do tada mogli samo sanjati. Nije bilo rijetkost da novinar koji nije mogao dobiti veću plaću u svojoj matičnoj kući prihvati bolju ponudu druge tv kuće i onda mu iz matične kuće ponude još veću plaću da se vrati.

Doduše čak se ni u tim rajskim uvjetima ni najveće tv zvijezde medijskih transfera nisu mogle ni približiti iznosima koje je svojedobno EPH plaćao nekim svojim kolumnistima za jednotjedno drljanje po kolumnama ali ok, znamo kako je taj financijski raspašoj završio.

Vjerojatno je iz istog razloga i ova zlatna era za tržište informativnog programa morala tako završiti jer kolikogod bile dobre, plemenite ili neplemenite namjere osnivača, kolikogod novaca na raspolaganju imali katarski emir ili srpski tajkun, u medijskom kao i u svakom drugom poslu na kraju se prije ili kasnije sve svede na račun dobiti i gubitka.

(Osim dakako na HRT-u. Njih kao pravu javnu ustanovu ne zanima gubitak gledatelja nego isključivo dobitak od pretplate. )

A s obzirom da je taj račun u svim navedenim slučajevima od početka do kraja bio u minusu, svi mi koji smo na tv tržištu možemo biti zahvalni što je od početka do kraja tog zlatnog doba prošlo više vremena nego što bi čovjek-novinar koji zna zbrojiti dva i dva inače očekivao. (Premda se čovjekovi-novinari iznenađujuće malo bave bilo kakvom računicom koja se odnosi na medij od kojeg žive).

E ali tu sad dolazimo do paradoksa vrijednog brat bratu 100 milijuna eura. Jer otprilike toliko je u zadnjih desetak godina uloženo u produkciju Informativnog programa na N1, Al Jazzeri i Uni TV. Dodajmo tome i Vučićev Bloomberg i još koju takvu političku tv egzibiciju i malo sam rekao.

Uglavnom očekivali biste da će se s toliko uloženog novca u tržište informativnog programa, u ljude, tehniku i opremu u tom desetogodišnjem razdoblju značajno podignuti ukupna kvaliteta informativnih sadržaja na SVIM televizijama u Hrvatskoj i da će od svega toga, uz nas tv djelatnike i naše plaće, najviše profitirati gledatelji. Da će se stvoriti neke nove televizijske zvijezde i neki novi televizijski formati koji će privući publiku i standard informativnih programa podići na višu razinu. Da će nakon trideset godina s ekrana konačno sjašiti svi ti šprajcovi, stankovići, jarci i ostali palci i da će s toliko uloženih novaca nove televizije uspjeti stvoriti bar jednu novu zvijezdu informativnog programa, bar jednu emisiju ili političku reportažu koja će trajati duže od trajanja njezinog emitiranja.

I da će shodno tome gašenjem Al Jazeere, N1 i ostalih, uz nas tv djelatnike najviše izgubiti – gledatelji.

Ali paradox od 100 milijuna eura je u tome što – neće. Gledatelji neće ništa izgubiti jer od svega toga ništa nisu ni imali.

Osim zainteresirane profesionalne, političke i intelektualne javnosti i informativnih entuzijasta velika većina gledatelja u Hrvatskoj nije ni primijetila da se ugasila Al Jazzera, ako su uopće znali da postoji. Kao što je i nakon kadrovskog masakra na N1 manjina gledatelja jedva primijetila da “N1 nije kao prije” a sto posto većine nije ni znalo da je postojalo nešto kao Una TV. Vjerojatno bi više pozornosti i općeg negodovanja privukao prekid emitiranja Inspektora Rexa ( drugi program RTL-a, 16.45) nego što je evo gašenje Al Jazeere.

Kao što i svi drugi tv kanali u koje su njihovi osnivači uložili goleme novce nisu do gledatelja došli više nego prdac u vjetru. Usprkos sjajnoj ekipi urednika i novinara nisu proizveli niti jednu novu tv zvijezdu, nisu proizveli niti jednu tv emisiju koja bi se šerala ili pamtila, niti su našli bilo koji drugi medijski kanal kojim bi pokušali doći do šire publike.

Doduše N1 je ambiciozno krenuo kao hard core politički news kanal ali se u silnoj želji da osvoji cijeli televizijski prostor i mahnitom kupovinom novinara i urednika sa drugih televizija putem pogubio i pretvorio u besmislenu cjelodnevnu brbljaonicu u kojoj je svaka budala s lijeva na desno mogla dobiti svojih 150 minuta slave.

Uglavnom ostali su i bez para i bez publike i bez muzike.

Što je na kraju potpuno očekivan epilog ovog desetogodišnjeg rajskog doba u kome su svi profitirali osim onih koji su po bombastičnim najavama s početaka emitiranja svih tih televizija najviše trebali profitirati – gledatelji.

Ali tako je to kad u biznis s ćevapima uložite 100 milijuna dolara, dovedete vrhunske pečenjare iz Sarajeva, Leskovca i Busovače i onda svoj lanac ćevabdžinica odlučite napraviti na Islandu. I pri tome u recepturu dodate 50 posto soje.

Tako i iza 100 milijuna eura vrijednih investicija na televizijskom tržištu doslovce nije ostalo ništa osim hladnih ćevapa i ožalošćenih tv djelatnika.

I svi ti šprajci, stankovići, jarci i ostali palci. Ali sori, stvarno nije do nas”; napisao je Šprajc.

Na šprajcovu analiziu reagirao je Zoran Kusovac, bivši glavni urednik informativnog programa propale TV Una .

“Ništa bolje od naknadne pameti – ispadneš mudar, učen, vidovit. Idelan, prosto bi se u samoga sebe zaljubio da već nisi permanentno samozaljubljen jer si opčinjen svojom mudrošću, učenošću i vidovitošću.

Mali problem kod naknadne pameti zna biti kad se Naknadni Pametnik referira na događaje u kojima je uz njega bilo i drugih učesnika. Ako su oni u međuvremenu pomrli ili poklekli pred Alzheimerom može se nadati onome “ako prođe – prođe”.

Kako nisam ni umro ni išćućao, ipak ću reagirati na tlapnje Naknadnog Pametnika Šprajca, točnije samo na jednu nakon koje dalje nisam ni čitao – ako je ostatak uratka podjednako istinit i lucidan, što da trošim vrijeme?

Kaže NP Šprajc:

“Jer dok smo za Unu TV recimo od prvog dana znali da je trebala biti veš praonica Dodikove mafije…”

Žao mi je što ovo o “vešpraonici Dodikove mafije” Naknadni Pametnik Šprajc iznosi tek sada, sredinom 2025. a ne četiri godine ranije, u ljeto 2021. dok je intenzivno pregovarao o prelasku na TV Una i ekskluzivnoj emisiji.

Ne znam koja mi mogućnost teže pada: da je još tada znao da je Una “mafijska vešpraonica” ali da je šutio, ili da sveznajući En Pi Šprajc to nije znao.

Ideju da se za udarno lice kasnovečernjeg termina TV Una dovede NPŠ iznjedrio je vođa projekta Dejan Jocić. Ja sam bio protiv iz samo jednog razloga. Nisam želio pristati da En Pe Šeu damo njegov šou, ne zato što ne bi bio dobar (bio bi) ili što je cijeli projekat imao biti vrlo skup (bio bi ali mogao je biti isplativ da je sve rađeno kako treba) već što nisam htio da En Pi umre u programu TV stanice koju ja postavljam. Zdravstveni problemi NPŠ i njegov odnos prema njima u struci su poznati a svakako nisu za javnost pa neću iznositi detalje.

Tijekom dva debela mjeseca pregovora Naknadni Pametnik nije nas niti jednom upozorio da smo “mafijska vešmašina” niti rekao da on kao Moralni Vertikalnik tu ne bi radio. Dapače. Ako se ne sjeća kako se ponašao, što je govorio i koje je etičke principe u odnosu sa “mafijaškom vešmašinom” tada zastupao, može upitati jednog sada svog a tada mog zaposlenika, sa kojim sam svoje dvojbe o zdravstvenom stanju NPŠ podijelio (fizičko zdravlje, ne etičko).

A možda je ipak još tada znao da je Una “vešmašina Dodikove mafije” pa se kršćanski htio žrtvovati da je razobliči iznutra. To bi moglo objasniti i zašto je Uni tako odlučno rogoborio protiv svoje suradnice kojoj sam ponudio posao i do koje mi je bilo vrlo stalo, sugerirajući da je ne zaposlimo i iznoseći tucet razloga protiv moje namjere. Naknadni Pametnik sve je to radio za njezino dobro!

Altruizam, etika i principi, nego kako”, napisao je Kusovac.