Dok je dr. Franjo Tuđman bio živ, u izboru predsjednika Hrvatske demokratske zajednice nije bilo ni dvojbe ni promašaja. Poslije njegove smrti redali su se sami promašaji. Hoće li tako biti i s idućim predsjednikom HDZ-a?

Neki mediji pišu kako je u HDZ-u već donesena konačna odluka da stranački izbori budu do kraja svibnja, pa bismo za četiri mjeseca ili nešto više mogli znati u kojem će smjeru ići stranačka politika, hoće li se stranka vraćati Tuđmanu ili će pogodovati Miroslavu Škori ili kome sličnome pa na parlamentarnim izborima proći slično kao i na predsjedničkim. Kad bi oporba Andreju Plenkoviću u stranci imala kandidata s karizmom, jaku osobnost sa stilom vođe, ishod bi izbora već sada bio gotovo poznat ili barem manje neizvjestan, no mogući Plenkovićevi protukandidati ni izdaleka nemaju osobine prvog hrvatskog predsjednika od kojeg se, kako sve više ističu, HDZ udaljio.

Prethodnik je neusporedivo jači od mogućih nasljednika. Konzervativnijem, desnijem članstvu a vjerojatno i većini Ivo Davor Stier, Miro Kovač i Tomislav Karamarko su bliži, ali nijedan nema privlačnost čelnika koji zna razbuditi i povući masu, kad treba povisiti glas i podignuti stisnutu šaku. Više temperamenta vođe imale su dvije HDZ-ove žene nego i Stier i Karamarko i Kovač, to su Jadranka Kosor i Kolinda Grabar Kitarović koje su na skupovima znale dići na noge tisuće ljudi, piše Milan Ivkošić  u svojoj kolumni u Večernjem listu.

Što god zanimljivo govorili Plenkovićevi oponenti koji bi se mogli kandidirati na stranačkim izborima neće zapaliti slušatelje, oduševljenje neće prijeći granicu rutinskog pljeska niti će biti skandiranja njihovih imena ili prezimena. Stierove, Kovačeve i Karamarkove riječi mogu biti ugodne uhu ali od tih riječi neće nikome porasti uzbuđenje ni uzavreti krv. Stoga je Plenković kao pojava u priličnoj prednosti, već samom tom pojavom on je uvjerljiv. U doticajima s ljudima, sa ženama pogotovo, uvjerio sam se da su mnogi na njegovoj strani i da ga uporno brane koliko god im se čovjek protivio ne znam kako jakim argumentima. Toj pojavi (stasit, rječit, zgodan…) zacijelo će do izbora dodati i uvjeravanje da čvrsto stoji na Tuđmanovom putu, da je i kršćanin i konzervativac, i da su optužbe kako je skrenuo ulijevo podmetanja.

Kad bi se pojavio netko tko bi mu mogao parirati izgledom, govorom i svekolikim dojmom, uz nesumnjivu desnu orijentaciju, Plenković ne bi imao šanse. Ovako, Stier i Kovač sa svojim mlakim protivljenjima koja su se uvijek zaustavljala prije opasnog rizika ne unose u izbornu utrku politički kapital koji im jamči pobjedu. Nekoliko sam puta napisao kako bi i za HDZ a i za državu možda bilo bolje da su ga rušili (uskratom potpore u Saboru, u eventualnoj sprezi s još nekim zastupnicima) te isprovocirali nove izbore, ali oni su se zacijelo bojali za svoju političku sudbinu. Takvi, Stier i Kovač kao kandidati vjerojatno ne bi puno više od Plenkovića spriječili otimanje birača na koje se na parlamentarnim izborima sprema Škoro, koji neće biti jedini.