Stjepo Bartulica, poznati katolički intelektualac i bliski suradnik Miroslava Škore, dao je veliki  intervju Večernjem listu iz kojg donosimo najzanimljivije  detalje.

Vi ste politički filozof, pa recite što to nije u redu s HDZ-om, odnosno Plenkovićevim HDZ-om?

A odakle da počnem? U Hrvatskoj sam od ranih 1990-ih i mogu reći da današnji HDZ ne zastupa konzervativnu agendu, možda to ponekad želi glumiti, pogotovo u ekonomskim pitanjima, no to je više ekonomska lijeva doktrina, a ne one koju zastupa, primjerice u SAD-u, desna politička strana. HDZ vjeruje u državnu vlast, da je ona rješenje, a ne problem, što se jako razlikuje od one Reaganove da vlast nije rješenje, nego uzrok problema. Puno toga što se dobro zamisli, loše završi. Uvijek kad je HDZ bio na vlasti, još od doba Sanadera, rashodi su proračuna rasli. To je krivulja koja ide prema gore, bez obzira na to koliko imali stanovnika, država sve više troši. To je lijeva politika, a ne desna.
Zastupam politiku koja traži manje miješanje vlasti u ekonomiju i da se dopusti ljudima da sami u slobodi stvaraju i da budu nagrađeni za ono što rade. A ne da za svaku stvar moraju pitati nekoga lokalnog ili političara na višoj razini. Vidim Hrvatsku kao zemlju s velikim potencijalom, kao spavajućeg diva kojeg nekompetentni ljudi drže vezanog raznim propisima. Vidjeli smo nažalost i HDZ-ovu ulogu u prihvaćanju Istanbulske konvencije, gdje su oni bili na istoj strani sa SDP-om. Istina, bilo je nešto disidenata u Klubu HDZ-a, no uglavnom su slijedili svoje vodstvo. Hrvatskoj to nije bio prioritet, no Plenkoviću jest i sad imamo posla s rodnom ideologijom. To je sigurno razlog zašto je Plenkovićev HDZ izgubio potporu mnogih i ja tu ne vidim suverenistički stav da možemo sami odrediti svoje interese i zastupati ih u sklopu EU, nego nam je opet lakše slijediti upute izvana. Nemam povjerenja u ljude koji odlaze u Bruxelles, to su obično potrošeni političari koji više ne mogu pobijediti na izborima u svojim zemljama, pa završe tamo. Naš veliki problem je što je naš premijer cijelu svoju diplomatsku i političku karijeru zapravo uložio u takav europski projekt i zato nema kritički odmak. On ne može shvatiti ni danas kako je prošao taj Brexit, misli da je to bila duboko iracionalna odluka Britanaca. No, nije tako, jer mora biti objektivnih razloga kada jedan veliki narod, važna zemlja, nije zadovoljna pa to napravi. I nije jedina. Mi kao najmlađa članica EU moramo brže razvijati svoje stavove i vizije. Ne moramo slijediti Mađarsku, no njihov se glas u EU čuje, slagali se mi s Orbánom ili ne. Poljski se glas čuje još više, a nama nedostaje samopouzdanja u vrhu politike.

U Hrvatskoj više od polovice birača glasa desno, no povremeno SDP dođe na vlast, obično kada desnica međusobno zarati. Čini li vam se da bi se to moglo i sada dogoditi?

Nadam se da ne. Zadnje što bih ja želio jest da ljevica preuzme vlast u zemlji. To bi bilo novo nazadovanje jer se naša ljevica pod vodstvom Bernardića nije u stanju udaljiti od nasljeđa komunističkog diktatora. To su ljudi koji se u istoj rečenici zalažu za ljudska prava, a onda hvale Josipa Broza; ne mogu ih shvatiti ozbiljno. To je fake lijeva scena. Zanimaju ih samo poluge moći i pitam se što bi mnogi od njih radili na tržištu rada kad ne bi bili na izvoru javnog novca. Što su oni u životu uopće radili i znaju li kako stvarni svijet funkcionira, nego nas samo zamaraju tim potrošenim floskulama.

Neki od njih i sada iznose skandalozne stavove o poslijeratnim pogubljenjima?

Neki iz ljevice poput Stazića i Beljaka imaju jednak stav kao srpski političar Milorad Dodik, pa žale kako komunisti nisu poslije rata i Bleiburga pobili više Hrvata. U normalnoj demokraciji takve izjave političar ne bi preživio. Stoga nije bila zadovoljavajuća reakcija ni Bernardića, kojem je vrhunac kritike bio kazati da je Beljak “osobenjak”. To jest nešto što je izvan svakog demokratskog okvira jer možda su oni tako mislili i na moje roditelje, koji su također otišli van jer se nisu slagali s komunizmom, pa im je žao da Udba nije stigla do njih. To je zastrašujuće i čudim se kako Hrvati mogu i dalje uopće glasati za takve ljude, koji ne skrivaju svoj prujezir prema vlastitom narodu. To me šokira i, da naši birači imaju više samopouzdanja, takvi ljudi na izborima ne bi prolazili.
Hoće li Škoro opet pozvati birače HDZ-a da glasaju za njega?

Zašto ne? Poznajem mnoge birače HDZ-a i znam da i oni simpatiziraju njega.

Što ste vi – konzervativac, libertarijanac?

Ja sam socijalni konzervativac, ali i ekonomski liberal. Vjerujem u ekonomske slobode, da ljudi mogu sami nešto stvoriti ako im se dopusti, vidio sam kako su Hrvati uspjeli širom svijeta i nisam upoznao Hrvata koji je socijalni slučaj. Jednostavno, imaju taj nagon da uspiju i žele ostaviti nešto svojoj djeci, što je najprirodnija stvar. Želim da Hrvatska bude zemlja koja daje više mogućnosti, bude otvorena ekonomija koja privlači. Što god mi mislili o Trumpu, njegov najvećih problema jest kako spriječiti dolazak i ulazak ljudi u SAD jer svi žele ući. A jedan od najvećih Plenkovićevih problema jest kako zadržati ljude da ne odu iz Hrvatske. To je najbolji pokazatelj radi li vlast dobar posao ili ne.

Svjetonazorski ste i politički zapravo bliski Davoru Ivi Stieru?

Pa, bliži sam sigurno njemu nego Plenkoviću, dijelimo mnoge stavove, dubinska razmišljanja, ja sam da se strože definira što država smije činiti. Loše upravljanje stvara korupciju, pa se zalažem za to da se država riješi udjela u tvrtkama poput Podravke. Zašto je država još uvijek tu? Pod krinkom strateškog interesa često se kriju partikularni, osobni interesi političara. Stier i ja smo prijatelji, zajedno predajemo na Hrvatskome katoličkom sveučilištu, no njegova vizija HDZ-a očito nije prošla. Meni je uzor sveti Thomas More, koji je bio kancelar engleske vlade, služio je kralju Henriku VIII. i položio je svoju glavu radi istine, savjesti, nije se htio ni na koji način pokoriti laži. On je svetac zaštitnik državnika i političara. Drugi koji je utjecao na mene je Ronald Reagan, koji je uvijek poticao optimizam, bio je pun duha i humora, ali je znao na vrijeme prepoznati stvari, da će se komunizam urušiti i tu su mu zasluge uz Ivana Pavla II. velike.

Kako to da ste kao poznati konzervativac bili savjetnik Ivi Josipoviću koji je ljeviji od SDP-a, a što je manje poznato, u MVP-u vam je šef bio opet lijevi Zoran Milanović? Znači, vi možete raditi s lijevima?

Ne bojim se rasprava i mogu reći da je suradnja s Milanovićem bila konstruktivna, radili smo zajedno na projektu ulaska Hrvatske u NATO. Mislim da sam to korektno odradio bez obzira na to što se mi nismo u svemu slagali, pogotovo kad je bila riječ o naravi bivše države. Nikad nisam skrivao što mislim o Jugoslaviji i komunizmu i tu nismo našli zajednički jezik; međutim, kao diplomati i kolege korektno smo surađivali. No, on tada još nije bio političar, nego karijerni diplomat. Suradnja s Josipovićem došla je kao potpuno neočekivana. On je znao da nisam sklon ljevici i da nisam čak ni glasao za njega. No, njegova je ideja bila da za neka područja ima ljude koji slobodno misle i mogu ga stručno savjetovati. On nije blizak Katoličkoj crkvi, no kao predsjednik države imao je određene odgovornosti. Papa Benedikt je došao u RH 2011. i predsjednik Josipović mu je bio dostojanstven domaćin i dobro je to odradio. Tamo gdje sam mogao, utjecao sam, no nisam bio s njim svakog dana na sastancima i razilazili smo se oko nekih pitanja, što nisam ni skrivao. Primjerice, kada je posrijedi bio referendum o braku, gdje sam bio vrlo glasan za referendum, a on vrlo glasan protiv. Naša suradnja u hrvatskim okvirima jest bila neobična, no mislim da je Hrvatska od toga ipak imala koristi i nije mi žao što sam mu bio savjetnik.

Danas su i Josipovićevi stavovi opet ultralijevi i premda je i kao predsjednik bio u Teznom i na Bleiburgu, gdje je čak i razgovarao s bivšim ustašom, istina nevoljko, sad se čini da je sve to zaboravio?

Kada ljevica ne bi hranila svoje birače pričama o ustašama, imali bi još teži položaj u hrvatskom biračkom tijelu, ona koristi te teme za mobilizaciju birača i sve nas skupa zamara bez obzira na to što od toga Hrvatska neće imati nikakve koristi. Zato mi je žao što je i Zoran Milanović zauzeo sada takav stav jer riječ je o mučenju nacije. To naš narod ne zaslužuje, on je već dovoljno traumatiziran da bi ga neki političari svojim kratkoročnim računicama i dalje traumatizirali i ubadali u duboke rane.

S ljevice opet dolaze napadi na Crkvu, čak i na zahtjeve da se ne radi nedjeljom, i to radi na vrlo netolerantan način.

Ljevica nigdje nije tolerantna. Ono što pripisuju drugima sami rade. Ljevica jednostavno ne podnosi drukčije mišljenje, pratimo to svaki dan putem društvenih mreža. U SAD-u je, primjerice, ljevica preuzela nadzor u akademskom svijetu, u humanističkim znanostima, gotovo ne možete napredovati ako niste zagovornik lijevih ideja. Stvorili su postmarksističko okruženje i može se reći da kontroliraju mnoga važna sveučilišta. I ovdje je slično. Ljevica je zapravo netolerantna i nije u stanju ni čuti drugo mišljenje, pogotovo kad je riječ o ovim opterećujućim povijesnim temama. To se vidi i danas kada govorimo o braku ili sličnim kontroverznim temama koje izazivaju podjele u društvu. Živimo u paralelnim svjetovima.

To se vidjelo i kada je otkriveno da je glavni državni odvjetnik mason, a i vaš Opus Dei ima sličan tretman?

To je teška zabluda. Nikad nisam tajio da sam u Opusa Dei, niti je to neko tajno društvo. To su predrasude iz filmova hollywoodske produkcije, a ja se nadam da ljudi ipak mogu razlikovati fantaziju od stvarnosti. Imam svoj put kao katolik, a samo da podsjetim da je Papa Ivan Pavao II. proglasio svetim osnivača Opusa Dei Josemaríju Escrivu 2002., a njegov je nasljednik Alvaro del Portillo proglašen blaženim, dakle, riječ je o mainstream duhovnosti u Katoličkoj crkvi. I čudi me kako neki to sada predstavljaju kao neku babarogu, to je doista smiješno. No, to što se dogodilo u DORH-u, to nije smiješno, jer svrha masonskog udruženja jest širenje političkog utjecaja. Ovi moji duhovnici koji me ispovijedaju nemaju nikakav dodir s politikom, dakle, ne možemo miješati kruške i jabuke. No da imamo velik problem u DORH-u, koji jest ključna institucija, i vrlo je opasno ako se nađe zarobljena od ljudi koji nemaju nikakvu odgovornost, niti ih narod bira, nego se jednostavno tamo pojave na čudan način i zauzmu pozicije.