U ponedjeljak navečer vatra je većim dijelom progutala Notre-Dame. Svijet je trenutno, dok se požar još razbuktavao, obišao prizor pariške katedrale u plamenu, koji je stegao srce kršćaninu, ali i svakom ljubitelju umjetnosti i starine.
Primjereno otprilike kao da sam došao napadno žvakati sendvič od svinjetine ispred neke džamije ili sinagoge. Ugođaj su upotpunjavale tisuće turista, loveći pročelje katedrale i vlastite nasmiješene glave selfi-stickom i neka obnažena histerična prosvjednica za koju nije bilo jasno je li sotonistica ili borac za prava životinja. Bolno sam osjetio napuštenost i usamljenost te drevne katedrale u svijetu kojem više ne pripada i od kojeg potpuno odudara. No ušavši u polutamu Notre-Dama iz takvog vanjskog svijeta dojam se promijenio. Utroba katedrale je bila živa, osjećala se snažna duhovnost, za mene osobno jača nego, primjerice, u bilo kojoj rimskoj crkvi. Imao sam dojam da je Notre-Dame živa, a Pariz oko nje mrtav. Samo mjesec dana prije požara u Notre-Dame, gorjela je druga najveća pariška crkva Saint Sulpice. O kretenizmu dijela naših medija svjedoči i to što su kao glavnu stvar uz Saint Sulpice, očito kopiranjem američkih izvora, naveli da je poslužila kako scenografija za snimanje treš filma Da Vincijev kod. Još da užgaju Sainte-Chapelle i kraljevsku baziliku Saint-Denis pa Pariz 21. stoljeća konačno može odahnuti!
Od “pariškog sindroma” koji uključuje halucinacije, paranoju, anksioznost, povraćanje i vrtoglavicu oboli dvadesetak japanskih turista godišnje. Zanimljivo je da japanska ambasada u Parizu ima otvorenu telefonsku liniju 24 sata na dana za sve svoje građane koji su pretrpjeli navedeni šok. Pariz je vjerojatno grad koji najviše razočarava, jer pokazuje najveći raskorak između mita i stvarnosti. U zadnje vrijeme on čak više nije ni “grad svjetla” jer se na liniji eko-terora počelo štedjeti i na osvjetljenju spomenika. U Pariz svake godine dolazi više od 17 milijuna stranih turista da bi vidjeli grad iz 19. stoljeća, u kojem, osim par izoliranih primjera kao što je crkva Notre-Dame, nema starine kakvu možemo vidjeti primjerice u Rimu ili Pragu. O Veneciji da i ne govorimo. Najzaslužniji za to je barun Haussmann, urbanist koji je u službi Napoleona III. obnovio Pariz između 1852. i 1869. kad je srednjovjekovni centar grada sravnjen sa zemljom, a na njegovom mjestu napravljeni široki bulevari, parkovi i monotone uniformirane građevine, sva ona sterilna klasicistička monumentalnost koja krasi središte Pariza danas, piše Raspudić u Večernjem listu.