Hrvatska posljednjih godina nekritički uvozi radnu snagu, a strani radnici sve češće zauzimaju radna mjesta na kojima je poznavanje hrvatskog jezika nužno – od trgovine, ugostiteljstva, dostave, pa čak i javnog prijevoza. Problem postaje sve očitiji: mnogi među njima ne govore hrvatski, nerijetko ne znaju ni engleski, a dio radnika teško prepoznaje osnovne oznake i brojeve.

Time se ne stvaraju samo nesporazumi i neugodne situacije, nego i frustracije građana, pad kvalitet u uslužnim djelatnostima te urušavanje poštovanja prema vlastitom jeziku i državi.

Za usporedbu, hrvatski gastarbajteri šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj ili Austriji nisu mogli ni zamisliti da rade bez poznavanja jezika zemlje domaćina. Danas se, međutim, u Hrvatskoj događa upravo suprotno – radnici se zapošljavaju na poslovima koji podrazumijevaju komunikaciju s ljudima, i to bez ijedne riječi hrvatskog jezika. To otkriva ozbiljan problem regulative, ali i nedostatak nacionalnog samopoštovanja.

Scenariji iz svakodnevnog život

Primjere problema donosi udruga Hallo inspektore, koja je zatrpana prijavama građana. Prema njihovim podacima, u samo jednom danu zaprimljeno je čak 103 prijave o situacijama u kojima strani radnici, zbog nepoznavanja jezika, nisu mogli obavljati svoje poslove.

• Pizzeria Domino’s – Stariji Zagrepčanin pokušava objasniti da želi kiselo vrhnje umjesto ajvara na pizzi. Dvoje stranih radnika ga zbunjeno gleda – ne govore hrvatski, a engleski im je oskudan. Razumijevanja nema.
• Mlinar – Strana djelatnica pokušava starijoj gospođi objasniti razliku između kruhova, no ne razumije što znači „kiselo tijesto“. Rezultat je nesporazum i nervoza kupca.
• Wolt dostavljač – Mladić iz inozemstva vrti se u krug na motoru jer ne zna razlikovati dvije gradske četvrti istog imena. Ne zna objasniti problem, niti razumije pomoć prolaznika. Tek nakon nekoliko pokušaja javlja mu se hrvatski operater.
• Konzum – Kupac traži talijansku tjesteninu, no radnik ga samo zbunjeno gleda. „Ima li tu itko tko govori hrvatski?“ – odjekuje trgovinom. Tek domaća trgovkinja spašava situaciju.

Alarmantna praksa i sve veći broj pritužbi

“Primjeri se ponavljaju iz dana u dan. Građani prijavljuju neugodne situacije u trgovinama diljem Hrvatske, restoranima na Jadranu, s dostavljačima u gradovima, vozačima autobusa na međugradskim linijama i taksistima na raznim platformama. Strani radnici često ne govore niti engleski, a kamoli hrvatski.

Neki ne znaju niti čitati naše pismo ili razlikovati osnovne brojeve, zbog čega se često psihološki blokiraju, strahujući za svoje radno mjesto. To onda dovodi do scena u kojima nerijetko mora intervenirati i policija”, ističe udruga Hallo inspektore.

O nedostavljenim narudžbama kupaca da i ne govorimo – sve je više slučajeva u kojima trgovac izvješćuje da je roba dostavljena, iako dostavljač kupcu nikada nije bio niti na vratima. Problem je jednostavan: radnici ne znaju komunicirati na hrvatskom jeziku, pa naručeni i plaćeni proizvodi završavaju tko zna gdje.

Što kaže država?

Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike priznaje da za većinu zanimanja ne postoji propisana obveza poznavanja hrvatskog jezika. Jedino regulirane profesije – poput zdravstva, obrazovanja i pravosuđa – zahtijevaju dokaz o poznavanju jezika.

Za ostale djelatnosti postoji sustav vaučera koji nudi učenje hrvatskog jezika, ali samo za određene sektore: građevinarstvo, turizam i ugostiteljstvo, prerađivačku industriju, prehrambenu industriju, zdravstvo i socijalnu skrb, promet i telekomunikacije. Trgovina se – zanimljivo – uopće ne spominje.

Iako se dio troškova učenja pokriva iz državnih sredstava, a poslodavci su obvezni sudjelovati u sufinanciranju, u praksi je jasno da to nije dovoljno ni učinkovito. Udruga Hallo inspektore upozorava da neki strani radnici čak i odbijaju učiti hrvatski jezik.

Jezik kao pitanje opstanka

Podsjetimo, prema Ustavu Republike Hrvatske, hrvatski jezik i latinično pismo su u službenoj uporabi, a Hrvatska je kao članica EU-a stekla status jednog od 24 službena jezika Unije.

Istodobno, Hrvatska je suočena s dramatičnim demografskim padom – procjene govore da bi do 2100. mogla izgubiti čak 62 % svoje populacije, što je svrstava među najugroženije zemlje svijeta. Manji broj govornika automatski smanjuje vitalnost jezika, otežava međugeneracijski prijenos i dovodi do postupnog nestajanja iz svakodnevne upotrebe.

Ako tome dodamo i sve veći broj stranih radnika koji ne govore hrvatski – rizik za očuvanje jezika i identiteta postaje dvostruko veći.

Zaključak

Udruga Hallo inspektore upozorava: situacija je alarmantna.

“Hrvatska mora uvesti obvezu znanja barem osnova hrvatskog jezika u svim uslužnim djelatnostima – i to odmah.Ovo nije pitanje birokracije ni pojedinačnih nesporazuma. Ovo je pitanje nacionalnog identiteta, kulture, samopoštovanja i opstanka hrvatskog jezika u Hrvatskoj“, zaključuje udruga za zaštitu potrošača “Hallo inspektore”.