Svake godine stanovnici Sjedinjenih Država razbiju oko deset milijuna tona stakla. Od te se količine oporabi otprilike tek trećina materijala. Oko sedam milijuna tona završi u smeću. U Europskoj se uniji, naprotiv, reciklira devedeset posto, pa i više, iskorištenoga stakla. Smrvljeno se staklo pomiješa s pijeskom, pepelom i vapnencem, rastali se i oblikuje u novi stakleni proizvod.

Upravo prema riječima Josepha Cattaneoa, ravnatelja američkoga Instituta za staklenu ambalažu (GPI): »Reciklirano staklo uvijek je recept za proizvodnju novoga stakla.« Ili prema riječima Roberta Weisenburgera Lipetza, ravnatelja Industrijskoga vijeća za proizvodnju stakla (GMIC): »Staklo se može sto posto oporabiti. Ima beskonačan vijek trajanja. Može se rastaliti bezbroj puta, i to bez gubitka kvalitete novoga staklenoga proizvoda.« Stoga, dakle, ostaje pitanje zašto Amerikanci ne recikliraju staklo.

Upravitelj staklane u Illinoisu James Nordmeyer o razlici između europskoga i američkoga pristupa odlaganju staklenoga otpada kaže: »U Europi je recikliranje kulturološki standard i društvena norma. O odvajanju otpada djeca uče u školi i prihvaćaju ga odgojem. Kod nas to nije slučaj. A trebao bi biti«

Prednosti recikliranoga stakla

Dodatna je prednost recikliranja stakla u cijeni jer je proizvodnja novoga djevičanskoga stakla mnogo skuplja. Zdrobljeno staro staklo tali se na nižim temperaturama i zahtijeva dvadeset posto manje sirovina. Recikliranjem se stakla smanjuju emisije ugljičnoga dioksida, a kvaliteta se stakla može čak i povećati, piše profesor Valerije Vrček u Glasu Koncila.

David Rue, znanstvenik iz čikaškoga Instituta za plinske tehnologije i dobar poznavatelj staklenih problema, smatra da su dva osnovna razloga niske razine američkoga recikliranja stakla: »Goleme razlike u stopi recikliranja stakla u Sjedinjenim Državama i Europi mogu se objasniti lošom politikom upravljanja te lošim običajima i slabom edukacijom američkih potrošača.«

Komocija razbijanja boca

Mnoga gradska područja u Sjedinjenim Državama ne provode mjere odvojenoga prikupljanja otpada, nego sve potrošene materijale odlažu u istu kantu. Takav stil odgovara komociji prosječnoga stanovnika te štedi gradski proračun jer je uvođenje posebnih linija za odvojeno prikupljanje mnogim gradskim upravama nepotrebna investicija. Međutim, staklena boca pomiješana s korom banane i starim novinama nije privlačan sadržaj industriji recikliranja stakla.

Poznato je da je iskoristivost staklenoga materijala onečišćenoga drugim vrstama otpada manja od 40 posto, a ona iznosi 90 posto kada se bačeno staklo nalazi u posebnom spremniku. Iako korisnici »jedne kante za sve« misle da je jednostavniji sustav jeftiniji, upućeni se ne slažu. Lipetz iz GMIC-a upozorava: »Sustav jedne kante inherentno je neučinkovit i mnogo skuplji oblik recikliranja materijala.«

Sve je daleko

Drugi razlog američkoga otpora recikliranju stakla tumači se veličinom prostora Sjeverne Amerike. Transport teškoga usitnjenoga stakla na udaljene lokacije znatan je financijski trošak koji se, čini se, ne isplati ni sakupljačima staroga ni proizvođačima novoga stakla. Nigdje u blizini, eto, nema pogona za reciklažu staklenoga loma jer nitko u blizini, eto, ne odvaja niti prikuplja otpadno staklo. To je klasičan slučaj – kokoš ili jaje. Velike su udaljenosti dobar izgovor za lokalno (ne)rješavanje ekološkoga problema. James Nordmeyer, upravitelj velike staklane u Illinoisu, smatra da razlika između europskoga i američkoga pristupa odvajanju staklenoga otpada ima civilizacijsku uvjetovanost: »U Europi je recikliranje kulturološki standard i društvena norma. O odvajanju otpada djeca uče u školi i prihvaćaju ga odgojem. Kod nas to nije slučaj. A trebao bi biti.«

Ipak, važnih pomaka u Sjedinjenim Državama – ima. U desetak saveznih država uvedena je povratna naknada za kupljene staklene boce. U tim državama povrat staklene ambalaže iznosi 98 posto, a u preostalih 40-ak država iznosi samo 33 posto. U nekim je pak saveznim državama uvedena obveza da proizvedene staklene boce moraju sadržavati minimalno 30 posto recikliranoga stakla. U nekim je gradovima (Kansas City) na javnim prostorima postavljen velik broj spremnika za staklo. U nekim je stvarima, dakle, još uvijek dobro slijediti – Europu.