Andrija Mutnjaković hrvatski je arhitekt, urbanist, teoretičar arhitekture i umjetnosti, dizajner i oblikovatelj interijera, esejist i redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Rođen je 1929. godine i uistinu je živa legenda hrvatske i svjetske arhitekture, no u njega nikakve namjere nema da prestane s radom i živi od uspomena, nego u svom ateljeu, stanu u Folnegovićevom naselju u Zagrebu, i dalje svakodnevno radi od devet ujutro do četiri, pet sati popodne.

Iz opširnog intervjua koji je dao za Glas Slavonije od srijede, 6. studenog, izdvajamo dio koji se tiče Osijeka, njegova rodnog grada.

Imam niz urbanističkih projekata i projekata zgrada koje su realne, ali koje su na sasvim drukčiji način građene – ističe Mutnjaković.

Takav je projekt onaj za Osijek preko Drave. Grad je, naime, usvojio program izgradnje stambenog naselja preko Drave za 30.000 stanovnika. Na temelju toga je raspisan i arhitektonski natječaj pa da se napravi urbanistički projekt. U tom je projektu i Mutnjaković sudjelovao, no prvo ističe nešto drugo.

– Naš se urbanizam po prilici sastoji od kutija šibica. Kada je kutija šibica postavljena horizontalno, onda je stan, kad je vertikalno, onda je poslovna zgrada, a kad je postavljena ploštimice, onda je magazin ili trgovački centar. I cijeli se urbanizam sastoji od kutije šibica. Cijeli sam život borio protiv te kutije šibica i nastojao nekako drukčije sagraditi grad – veli Mutnjaković.

Otvara tad Mutnjaković knjigu Osijek novi grad. Pokazuje nam nacrte, skice, slike. Vidi se tu i Tvrđa, i konkatedrala, i njegov Osijek preko Drave.

– Postoji stara uzrečica koja kaže da ljudi vole raditi u gradu, ali bi radije stanovali na selu. Po toj logici, po logici Slavonije, pokušao sam taj grad napraviti. Ružina i ulice oko nje sabrane su kuća do kuće i cestom krivudaju. I kako se gradilo tada kuću do kuće, i ja sam napravio da se gradi kuća do kuće. Svaka kuća ima i zelenu pretkućnicu. Svaka kuća ima odostraga svoj vlastiti vrt – priča Mutnjaković.

Tu je i trg za svaki blok koji ima nekih dvije, tri tisuće stanovnika. I promet je riješen na bezbolan način. Kuće su sve dvokatnice, eventualno trokatnice, obiteljske kuće. U središtu bi naselja bile škole i sve što jednoj maloj zajednici treba.

– I svaki čovjek može svoju kuću graditi. Ne treba arhitekt da mu radi zgradu peterokatnicu i da ima svoj stan. Svaki čovjek može svoju kuću graditi, ali pod disciplinom, u okviru zadanog. To nisam ja izmislio, tako se Dubrovnik gradio. Svaki je građanin gradio svoju kuću. Arhitekt će trebati, ali ne da sagradi niz kutija šibica i da se mora stanovati u jednome stanu. A košta isto, ako ne i manje, nego kat na trećem katu zgrade. Ništa nisam mijenjao zemljište, ono je zadano, a ondje sam smjestio 30.000 građana koji ondje mogu živjeti k’o ljudi – ističe Mutnjaković.

Jasno nam je kako bi takva gradnja vratila naše živote i susjede, i prirodu, i štošta što smo zaboravili.

– To je i slavonski grad. To se tako ne može u Dalmaciji napraviti. Treba drukčije projektirati, ali ima načina – ističe Mutnjaković.

Foto: Hina