Tko je Puljkov vijećnik koji se našao u sex aferi: Veliki je protivnik religije i Vatikanskih ugovora

Tko je Puljkov vijećnik koji se našao u sex aferi: Veliki  je protivnik religije  i  Vatikanskih ugovora

Tko je Luka Baričić koji se našao u središtu afere koja je došla na naslovnice gotovo svih vodećih medija u Hrvatskoj. O njemu se malo zna. Tek toliko da je bio Puljkov vijećnik u Splitu i da je invalid. Baričić je i jedan od vodećih splitskih ateista, a o svom odnosu prema religiji dao je jedan veliki intervju za Slobodnu Dalmaciju 2020. godine kojeg prenosimo u cijelosti.

Europski identitet s ulaskom u novo tisućljeće počeo se sve radikalnije mijenjati, a i prije nego zakoračimo u iduće stoljeće, pokazao je rezultat europskoga socijalnog istraživanja, tradicionalna slika kršćanske Europe više neće postojati. U svijetu postkršćanske budućnosti, ako je vjerovati znanstvenicima, religije u ovom dijelu svijeta bit će na izmaku snaga, no to ne znači da će potpuno nestati.

Za 20 do 30 godina, predviđaju istraživanja, crkvene zajednice na Starom kontinentu bit će znatno manje, ali će im vjernici zato biti posvećeniji i odaniji. S druge strane, poprilično su sigurni, carevat će agnosticizam i ateizam.

Nosilac te značajne promjene svakako je novi naraštaj, X generacija, a već su njihovi prethodnici najavili novi poredak. Trenutno, najnereligioznija zemlja je Češka, u kojoj 91 posto mladih, od 16 do 29 godina, ne osjeća baš nikakvu vjersku pripadnost.

Jednako je odgovorilo između 70 i 80 posto mladih u Estoniji, Švedskoj i Nizozemskoj. Više od 50 posto mladih bez vjerske pripadnosti je u Velikoj Britaniji, Mađarskoj, Belgiji, Francuskoj, Finskoj, Danskoj, Norveškoj i Španjolskoj. S druge strane, najreligioznija zemlja je Poljska gdje je mladih bez vjere samo 17, a slijedi je Litva s 25 posto.

Mladi u našoj zemlji nisu bili dio istraživanja, no prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, Hrvati pripadaju u samo dno ljestvice zemalja u Europi po broju ljudi koji ne vjeruju u Boga. Inače, Hrvatska je osma zemlja s najmanjim brojem ateista u Europi. Najviše ih je u Francuskoj, čak 40 posto.

U takvom ambijentu odazvali smo se na jedno od rijetkih redovitih događanja hrvatskih ateista i agnostika, popili smo “Kavu s nevjernicima”.

Naziv je to druženja koje se više od pet godina odvija gotovo svakog posljednjeg vikenda u mjesecu, u Splitu, ali i desetak drugih hrvatskih gradova, i to pod organizacijskom palicom Facebook skupine “Ateisti i agnostici Hrvatske”, unutar koje je okupljeno nekoliko udruga s istim ciljem, a broji nešto više od 15 tisuća članova.

Luka Baričić, glavna je i odgovorna osoba za splitska druženja, a javnosti je poznat i kao jedan od organizatora splitskih prosvjeda za kurikularnu reformu i Marša za znanost.

Diplomirao je povijest na Sveučilištu u Pisi, magistrirao arheologiju, specijalizirao povijest religije, paleopatologije i filologije, dvije godine radio na Sveučilištu “Ludvig Maksimilijan” u Münchenu.

Za sebe kaže kako je sheldonski tip, zaljubljenik u znanost i razum, u upravnom je odboru Zaklade za sekularizam, od malih nogu – ateist.

U razgovoru s njim pokušali smo odgonetnuti jesu li članovi njegove grupe budućnost koja dolazi, tek rubni društveni fenomen ili pak Bogu lojalna opozicija?

Na kraju je sve politika

– Kao prvo, moram naglasiti kako smo grupa za sve istinske aktivne ateiste, agnostike, antiteiste, skeptike, sekulariste i slobodne mislioce koji razumiju hrvatski jezik. Ne vjerujemo u natprirodno, bogove, magične riječi, teorije zavjere, čuda i amulete. Uzdamo se u zdrav razum.

U posljednje vrijeme nas je manje, većina je otišla izvan Hrvatske, toliko da imamo i dublinsku podružnicu. Sve je krenulo iz Zagreba, pa su počela druženja u Osijeku, Splitu, Zadru, Slavonskom Brodu…

Okupljamo se jednom mjesečno u klubu “Split Circus”, nije nam cilj provocirati, ni pod svaku cijenu nametati svoj film. Otvoreni smo za rasprave i naše kave s nevjernicima posjećuju vjernici, teolozi, a rasprave traju do dugo u noć. I da, uglavnom ne pijemo kavu.

Teme su isključivo vjerske, dogmatske ili vas zanima i društveni aspekt?

– Kava s nevjernicima je provokativan naziv koji smo stavili kako bismo privukli javnost, ali uglavnom nas zanima pitanje sekularnosti u Hrvatskoj.

Rasprave traju beskonačno, no uvijek sve završi na politici. To jest političko pitanje, koliko god i meni smetalo to priznati. Naravno da se raspravlja i o dogmama, smislu života, smrti.

Ipak, problematika sekularizma nam je najvažnija, pokušali smo organizirati nešto tematski, ali u Splitu sve to malo teže ide nego u Zagrebu. Oslanjamo se na rad udruge “Protagora”, imamo dosta odvjetnika na raspolaganju pa i pravno pomažemo.

U kom smislu, znači li da građani imaju problema ako se izjasne kao ateisti ili agnostici?

– Ima svega. Ne tako davno obratila nam se profesorica biologije koju je roditelj konstantno napadao jer je djecu poučavala teoriji evolucije, što nije u skladu s njegovim vjerskim stavom. Pomogli smo koliko smo mogli i pritisci su prestali.

Dolaze nam i roditelji koji su na neki način primorani poslati djecu na vjeronauk, u smislu da se dijete ne osjeća izolirano, pa često imamo izmjenu iskustava o tome kako se postaviti u određenim situacijama.

Problemi s popisom stanovništva

Boje li se u Splitu građani javno izjasniti kao nevjernici?

– Postoji malo straha pri izjašnjavanju kao ateist ili agnostik. I na posljednjem popisu stanovništva imali smo problem po tom pitanju, odmah smo reagirali.

Sam obrazac u početku nije bio postavljen tako da se možeš izjasniti kao bilo što što nije religija. Dobivali smo i prijave gdje bi popisivači sami nadopisivali taj dio, nisu to smatrali važnim. Puno građana pri popisu kažu da su vjernici jer je to običaj, tradicija koja se mora ispoštovati.

Najbolje se to očituje kada pogledate razliku popisa i istraživanja posljednjih godina koja pokazuju kako praktičnih vjernika u Hrvatskoj ima svega oko 36 posto. Mislim da je to realno stanje.

Što je po vašem mišljenju tome uzrok?

– Postoji veliki presing od religijske institucije, posebno kroz škole i obrazovanje i to je ono gdje se mi nađemo na našem terenu, pogotovo s kavama. Pokušavamo ljudima pojasniti: nije kraj svijeta ako dijete ne pošalješ na vjeronauk.

Osnovnu školu išao sam na Splitu 3, nisam išao na vjeronauk i baš nikakvih problema nisam imao. U nekim sredinama, čak i kvartovima, to je teže. Reakcije susjeda i profesora znaju biti čudne.

No na vašim ateističko-agnostičkim druženjima nije bilo problema?

– I nama su jednom zvali policiju, prije nekoliko godina. Policajci su postupali po dojavi, u kojoj je rečeno kako se okupljaju opasni nevjernici. Kada su vidjeli nas 15-ak, pijemo piće, ćakulamo, shvatili su da tu nema ništa opasno.

Velikih problema bilo je u Slavonskom Brodu, čak je bilo prijetnji i to od njihovih branitelja. No, onda su branitelji iz Splita reagirali i pojasnili kolegama kako nema govora o nečem opskurnom ili antihrvatskom. Situacija se brzo smirila.

Sekularizam je, dakle, tema koja vas aktivistički zaokuplja?

– Neki moji kolege tvrde kako je Hrvatska ustavom sekularna zemlja, no ja sam pobornik ideje da to nije istina. Sekularizam nije definiran ni u jednom zakonu, pa ni u Ustavu. Postoji famozni članak 41. Ustava, ali nije spomenut sekularizam već samo kako su religija i država odvojene. To je samo jedan aspekt.

Religija je greška evolucije

No, u borbenom sekularizmu za religiju ne bi uopće bilo mjesta u javnoj sferi, što ne podrazumijeva samo ukidanje vjeronauka u školama, već i zabranu vjerskih sadržaja u javnim prostorima, dušobrižništva u zatvorima…

– Sekularizam je princip, nije pravilo. Postao bi pravilo da ga kao takvog unesemo u zakonski akt i jasno definiramo. Tada bismo imali baš sekularizam. Ovako, imamo državu i religiju koje su odvojene, ali taj princip je narušen upravo postojanjem Vatikanskih ugovora, koji su suprotni Ustavu.

Dok imamo vjeronauk u javnim školama, koji u naravi to nije, već katolički katekizam, nema govora o sekularnosti. To je naš stav.

No jasno vam je kako raskid Vatikanskih ugovora nije realan?

– Prvi Vatikanski ugovor potpisan je 1996., i to nakon prvih većih prosvjeda protiv tadašnje vlasti, a ostala tri su potpisana 1997. i 1998., kada je vlast u krizi, predsjednik Tuđman u Americi na liječenju i znamo što se tada događa.

Počeo je pritisak s Kaptola, na jako puno stvari, od povrata imovine do poistovjećivanja religije s nacionalnošću, što je protuustavno. Raskid nije vjerojatan, ali postoji mogućnost Bečke konvencije o međunarodnim ugovorima, na što se odnosi članak 61.

Nije to pitanje mogućnosti, već i hrabrosti tko je spreman tako nešto napraviti. Treba nam politička volja, a trenutno imamo dvije ultralijeve i jednu liberalnu opciju, znamo gdje su one po statistikama. Ono što bi se moglo promijeniti je trend koji postoji u svijetu, a i Hrvatska ga slijedi, iako nešto sporije, gdje religija prestaje imati veliki značaj u društvu.

Zaista smatrate kako nakon tisuća i tisuća godina vjerovanja novom naraštaju religija više neće biti potrebna?

– Uzmimo primjer Bavarske, tradicionalne regije gdje sam živio dvije godine. Svaki veći svetac im je praznik, no vjernika je posljednjih godina tek oko 50 posto…

Mislim da i mi idemo u tom pravcu. Često se na našim kavama postavi teza – otkad je civilizacije, otada je i religije. Antropološki gledano, religija je sigurno bila ključna u nekim povijesnim vremenima, dolazimo do trenutka kada više nije. Smatram kako je religija greška. I to ne greška čovjeka, već evolucije.

Jer čovjek da bi preživio, mora se prilagoditi okolini. Da bi se prilagodio okolini, tu okolinu mora shvatiti, u nedostatku onoga što bi danas nazvali znanje ili znanost, jednostavno je došlo do toga da je najbliže moguće bilo svijet objasniti kroz religiju koja se razgranala.

Što više stvari objasni znanost, religija nam treba manje. Ne treba nam više objasniti postanak. Jedino što znanost nije objasnila je smrt pa eto, religija možda opstaje zbog toga.

Dolaze nam i vjernici, i sve je okej

Činjenica je kako zapravo znanstveno ne znamo odgovor gotovo ni na jedno temeljno pitanje. Ni kako nastaje život, ni što je smrt.

– Pravo pitanje jest je li malo bezobrazno tražiti odgovore na pitanja koja nisu nužna. I o tome raspravljamo na našim druženjima, velika je razlika između ateista i agnostika. Pogotovo sa smrću svatko ima svoj problem. Osobno tvrdim živi se svaki dan, umire se samo jednom.

Nedavno je objavljen jedan lijep članak u kojem je rečeno kako čak i ateisti vjeruju u život nakon smrti. Za mene on postoji u memoriji drugih. Neki agnostici vjeruju u vrstu nastavka života kroz dušu, ima onih koji odbijaju bilo koju razinu postojanja nakon smrti.

Dakle, duhovnost se u vašim krugovima ne niječe?

– Raspravljamo i o tom. Teza rasprava je: ako maknemo vjeronauk iz škola, kako ćemo djecu podučavati duhovnosti? Za mene je duhovnost kemijski balans u glavi. Ne vidim je samo kroz vjeronauk, već kroz milijun i jedan aspekt ljudskog djelovanja. Kulturu, književnost, umjetnost, glazbu.

Duhovnost nije nešto što ćemo odbaciti, ali smatram kako za njen razvitak nam ne treba nužno religija. Najveći problem religije je što je u određenom trenutku preuzela moral i duhovnost kao nešto isključivo svoje.

Ipak, ističete kako je miran suživot vjernika i nevjernika moguć i društvu koristan?

– Liberal sam i smatram kako treba poštovati svačije mišljenje. Imali smo u Splitu nekoliko debata s vjernicima, oko Vatikanskih ugovora, vjeronauka u školama, rado u miru raspravljamo s vjernicima za vlastiti gušt. Ali i prosvjetljenje. Na kave dođu i moji prijatelji, uglavnom katolici, koji su redovito na misama…

Kada su ljudi normalni, dijalog je moguć. Bez dijaloga se ne može, svi smo dio istog grada, kulture, države. I sami vjernici su znatiželjni, zanima ih što misle i kako žive ateisti, s druge strane one koji nisu odgajani u vjerskom duhu zanima kako je to biti vjernik.

Zato pozivam zainteresirane, dođite na “Kave s nevjernicima”, neka bude preispitivanja, izmjena razmišljanja, vrata su svima otvorena.