Napadi odvjetnika Ante Nobila i kontroverznog “poduzetnika” Nikice Jelavića na gradonačelnika Tomislava Tomaševića, umjesto da ga oslabe, zapravo su mu – pomogli. U javnosti se Tomašević uspio predstaviti kao netko tko se ne boji dirnuti u koruptivne strukture i klijentelističke mreže koje su desetljećima vladale Zagrebom. Kada je trebalo birati između Tomaševića na jednoj strani i Jelavića, Nobila i njihovog “asistenta” Turudića na drugoj strani, Zagrepčani su izabrali Tomaševića. Prekomjerno granatiranje se pokazalo kao dobitna kombinacija za Tomaševića.

Umjesto političke štete, stekao je političke bodove – jer se mogao predstaviti kao borac protiv mafije i korupcije. U trenutku kada ga napadaju ljudi čije je ime vezano uz afere, mutne poslove ili političku prošlost opterećenu kontroverzama, građanima to djeluje kao potvrda da radi ono što je i obećao: reže stare veze i otvara grad prema transparentnijem upravljanju. Loše su prošli i „Bandićevi mališani“ Davor Bernardić, Ivica Lovrić i Pavla Kalinić koje je javnost percipirala kao obične glasnogovornike već spomenutih Nobila i Jelavića. Bili su preagresivni i zbog toga neuvjerljiv i. politika je ipak fini vez.

Veliki uspjeh u Zagrebu je postigla Marija Selak Raspudić koja je jedina uspjela artikulirati ozbiljnu kritiku Tomaševiću. Nije bila agresivna kao Bandićevi mališani i to su građani prepoznali. Dobila je dobar politički kapital koji će joj svakako pomoći da se etablira na nacionalnoj razini. Izlazne ankete u četiri velika grada pokazale su da je nekad perspektivni most postao nebitna i marginalna stranka.