Svake godine zadnjeg dana siječnja se na groblju Lasta u Rovinju odaje počast Tomislavu Brstilu, hrvatskom dragovoljcu, koji je tog dana 1992. u svojoj 19. godini poginuo na ličkom ratištu.

Obitelj, prijatelji, predstavnici gradske vlasti i braniteljskih udruga iz Domovinskog rata tada na njegovom grobu polože vijence i zapale svijeće i minutom šutnje odaju počast tom hrabrom mladiću koji je dao svoj život braneći Hrvatsku. Tako je bilo i ove godine.

„Svaka ova obljetnica je tužna, ali i ponosna, te mi je drago da smo se okupili danas kad se sjećamo pokojnog Tomislava, ali i svih poginulih branitelja koji su nam omogućili da danas živimo u slobodnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj“, rekao je umirovljeni brigadir Damir Gregorović.

Dodao je kako su hrabri branitelji poput Tomislava Brstila svoju žrtvu ugradili u same temelje slobodne europske države Hrvatske, stoga, kako je istakao, s mjesta njegova vječnog počivališta poručujemo, da žrtve nikada neće i ne smiju biti zaboravljene.

„Sjećanje na Tomislava živi i danas, a naša je obveza da njegov primjer prenesemo budućim generacijama, kako bi zajedničkim snagama gradili bolju budućnost za one koji dolaze poslije nas“, kazao je zamjenik gradonačelnika Rovinja David Modrušan.

Posebno je izrazio veliku zahvalnost prema Brstilu, te svima onima koji su nas doveli do demokracije, slobode i prava da danas odlučujemo o nama samima

Tomislava se prisjetio i njegov zapovjednik Roberto Fabris, predsjednik Kluba 119. brigade Hrvatske vojske, koji je ukazao na vrijednosti zajedništva te iskazao posebno zadovoljstvo što su se prisutni okupili u velikom broju kako bi odali počast Brstilu.

Tomislav je ratne 1991. bio na odsluženju vojnog roka u Zagrebu. Kada je krenula velikosrpska agresija na Hrvatsku samovoljno je napustio bivšu JNA. Dragovoljno se 19. studenog 1991. priključio obrani Hrvatske. Međutim, kako nije bio odslužio vojni rok do kraja, trebalo je to učiniti.

Bio je u skupini od šest dosluženika koji su početkom siječnja 1992. bili raspoređeni u sva tri voda 3. satnije 1. bojne 119. (pulske) brigade Zbora narodne garde, Tomislav je bio u 2. vodu. Brigada se tada nalazila u prostoru aukokampa Valovine u Puli.

Prijatelji i suborci sjećaju se tog visokog, mršavog i naočitog mladića, vedra duha i vojničkog izgleda. S lakoćom je svladavao postavljene zadaće, nosio je crnu beretku i izgledao poput profesionalnog vojnika. Nadređeni su govorili kako se izdvajao svojom odlučnošću i spremnošću. Nadimak mu je bio Rambo.

I onda je stigla zapovijed da 119. pulska brigada preuzme položaje na ličkom ratištu koje je do tada držala 111. riječka brigada Hrvatske vojske na crti razdvajanja Glavice – Dabar. Dosluženici su imali pravo izbora, otići na frontu ili ostati u Puli. Tomislav je odlučio ići sa svojom vodom u Liku.

Kolona vojnih vozila je u noći između 29. i 30. siječnja 1992. tiho iz Pule krenula put Like. Na ličko ratište stigli su 30. siječnja. Brigada je upućena oko Brinja i zaposjela obrambeni položaj na potezu Glavace – Dabar. Stigli su u područje Letinca gdje je su bili raspoređeni po samom selu i okolnim zaseocima. Tomislav je po dolasku bio raspoređen na stražarsku dužnost.

Međutim, borbenog duha, kakav je bio, a i takav mu je bio temperament, Tomislav je zapovjedniku svog voda uputio izravan zahtjev da želi ići na prvu crtu bojišnice. Pripadnici 3. satnije krenuli su 31. siječnja u 6 sati ujutro u koloni od tri vojna kamiona i s terenskim vozilom šumskim putem kako bi preuzeli položaje od 111. riječke brigade.

Na tom putu na jednom dugačkom zavoju upali su u zasjedu. Kamion na čelu te kolone je najprije naletio na protutenkovsku minu, koja je raznijela kabinu. Vozač je bio teško ranjen, poslije je izdahnuo u sanitetskom vozilu. Tomislav je sjedio u kamionu na prvom mjestu do izlaza iz vozila. Iz zasjede su odmah zapucali pripadnici srpskih snaga.

Tomislav je prvi ranjen, pogođen je rafalom u glavu i vrat. Preminuo je na licu mjesta. Drugi vojnici su bili teže ili lakše ranjeni, ali su preživjeli. Kamion se od eksplozije nagnuo udesno i okrenuo na bok. Da se nagnuo na drugu stranu prema napadačima bilo bi puno više žrtava. Branitelji su rezali ceradu i iskakali vani. Uzvratili su napadačima.

Napad je odbijen, neprijatelj je odbačen s tog položaja, ubrzo je utihnulo i osiguran je prolaz. Poslije se zapljenom neprijateljskih dokumenata u kasnijim oslobodilačkim akcijama saznalo za sve koji su u tome sudjelovali, s imenima i prezimenima. Bilo je devet neprijateljskih vojnika, među kojima su bili i pripadnici četničke postrojbe s planine Ozren kraj Doboja i tri lokalna vodiča. Očito su znali da dolazi smjena pa su postavili zasjedu.

Pripadnici 3. satnije 119. brigade su zadržali položaje u Dabru i Crnom vrhu. Brzo su na to područje došli i promatrači Europske zajednice o čemu je 2. veljače izvijestio i Novi list. Kad su došli na to mjesto zločina vidjeli su uništeni kamion i razbacane dijelove uokolo te krvavi snijeg i pocrnjelo drveće, stajalo je u izvješću.

Srpsko teroriziranje lokalnog hrvatskog stanovništva koje je živjelo u Dabru nastavljeno je i dalje pa tako i napadi topničkim oružjem na hrvatske položaje od čega su stradala još dva hrvatska branitelja do su izvlačili ranjene civile. „To nije rat, već najobičniji kriminal“, rekao je tada član te misije, talijanski pukovnik Roberto Gigante.

Zapovjednik satnije Fabris poslije će reći o Tomislavu. „Bio je najmlađi pripadnik satnije. Imao je 18 godina. Bio je inače dosluženik. Ja sam imao jedno šest dosluženika, mladih, a samo on je išao s nama u Liku. Poslije sam se grizao. Pobjegao je iz Maršalke u Zagrebu i prijavio se kod nas. Jako sam se grizao, bilo mi je teško. Gdje najmlađi da pogine, zašto sam ga uopće poveo sa sobom? To me grizlo do razgovora s njegovom majkom koja je rekla da je on živio za to”, rekao je Fabris.

Tomislav je uz vojne počasti i puno tuge pokopan na groblju u Rovinju. Rođen je 4. rujna 1973. od majke Dubravke rođ. Sokoli i oca Marijana koji je preminuo 1987. godine. Nakon osnovne škole pohađao je dvije godine matematičku gimnaziju u Rovinju te dvije godine grafički dizajn u Puli. Njegova sestra Sonja živi u Zagrebu.

Dobitnik je Spomenice Domovinskog rata i Orden Zrinskog i Frankopana. Ukazom predsjednika Republike posmrtno mu je dodijeljen čin Časničkog namjesnika. Jedna ulica u Rovinju, kod bolnice, nosi njegovo ime. Na mjestu njegove pogibije u Lici, na Zabarama, postavljen je spomenik od kanfanarskog kamena koji zauvijek sve podsjeća kako je sloboda u kojoj danas uživamo skupo plaćena.

Istarska, 119. brigada Hrvatske vojske čuva uspomenu na sedam poginulih pripadnika koji su dali živote za domovinu. Među njima je i Tomislav. Istrani su se borili i u drugim hrvatskim brigada, poput riječkih, u sklopu kojih su, nažalost, neki i poginuli.

Još jednom valja istaknuti kako je u Istarskoj županiji bio najveći odziv na mobilizacijske pozive za obranu Hrvatske, veći i od 90 posto. Na to su danas Istrani ponosni i to rado s ponosom ističu. Kao što se s ponosom sjećaju i svojih hrabrih mladića poput Tomislava koji nisu nimalo oklijevali, dapače, žurili su se i kad se to od njih nije očekivalo dati svoj prilog obrani domovine koja se u tom vremenu borila za opstanak i slobodu.

Naslovna fotografija: Ilustracija

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.