Branko Tuđen, bivši glavni urednik Večernjeg lista, objavio je na svom Facebook profilu osvrt na knjigu publicista Tihomira Dujmovića. Prenosimo ga u cijelosti:
Na nedavnoj promociji knjige Tihomira Dujmovića “Hrvatska u raljama djece komunizma II. dio” Andrija Hebrang jedan od predstavljača je rekao kako je ono što je Marko Perković Thompson u hrvatskoj glazbi to je Dujmović u hrvatskoj žurnalistici, ali da je zbog svojih tekstova u karijeri dobio 14 otkaza. Pročitao sam knjigu, ali ću povodom 14 otkaza reći sljedeće:
ZAŠTO DUJMOVIĆ NIJE PRIMLJEN U VEČERNJI LIST? Dujmovića sam upoznao 1990. kad se poslije 46 godina iz emigracije vratio Anton Ciliga, potpuno slijep, neobičan, jedan od urednika komunističke Borbe, zatočenik logora u Sibiru, zatočenik u Jasenovcu i suradnik ustaškog tjednika “Spremnosti”. Svraćao sam kod njega u Dom u Klaićevoj ulici na intervju, a stalni gost je bio Dujmović koji je poslije nekoliko mjeseci objavio vrlo zanimljivu knjigu “Razgovori s dr. Antom Ciligom”. Večernji list je od 23. svibnja 1991. objavio dvadeset nastavaka knjige kao podlistak, a i Dujmović je surađivao u unutrašnjoj-političkoj rubrici, no nije primljen u stalni radni odnos. Nisam se tada bavio uređivanjem ni personalnom politikom, glavni urednik je bio Lajtman, a ja sam uz ostalo kao novinar komentator 1990. i 1991. izvještavao sa 20 državničkih putovanja predsjednika Tuđmana u inozemstvo, te izvan toga desetak intervjua u emigraciji u Španjolskoj, Argentini, SAD i Kanadi.
Večernji list toga doba je podržavao hrvatsko osamostaljenje i Tuđmanovu politiku pomirbe i kada sam 15. studenog 1992. postavljen za glavnog urednika. Da bismo zadržali ravnotežu i visoku nakladu koja je potom išla i do milijun prodanih primjeraka i uopće bila najveća u povijesti hrvatskog tiskanog novinarstva uveli smo i kolumniste desne i lijeve provenijencije. Pokraj desnih, iznimno pismenih i čitanih: Ivkošića, Dunje Ujević, Jajčinovića i Višnje Starešine, Dujmović, ako je i konkurirao, nije mogao proći. Na lijevom krilu igrali su drugi: Krušelj, D. Knežević, B. Brkan, Vukšić. Sve u duhu uređivačke politike.
PLENKOVIĆ JE RADIKALNI LJEVIČAR KOJI SE VJEŠTO MASKIRAO. Pročitao sam tu omanju Dujmovićevu knjigu: 255 stranica, 20X14 cm za 30 eura. Knjiga je žestok udarac na predsjednika Vlade i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Mislio sam kako ne može biti jačih udaraca od onih koje na portalu Telegramu objavljuje Jasmin Klarić, a povremeno i Sanja Modrić, ali sa ultra-lijevih pozicija. Dujmovićeva knjiga je radikalno-desna.
Dujmović ne napada Plenkovićevu sposobnost – dva puta je pametniji od svih dosad koje smo gledali – ali žestoko udara jer je Plenković u biti radikalni ljevičar. Vrlo se vješto maskirao u početku i bio je na korak da 2010. ode u HNS kamo ga je zvala Vesna Pusić. Plenković je već do kraja 2016. izvršio ključan puč protiv starog HDZ-a, osramotio je Milijana Brkića, slomio Kolindu Grabar Kitarović i minorizirao Andriju Hebranga. Napravio je ustupke srpskoj manjini. Sanader je također, ali s mjerom, vodeći računa o svakom zarezu. Nema područja društvenog života na kojem Dujmović nije optužio Plenkovića. Optužuje Dujmović i Jadranku Kosor i druge, ali ono kako udara po Plenkoviću je što narod kaže “ispod pojasa”. Tome se priključio i Hebrang u predgovoru. Hebrang se osim s Plenkovićem bori, kao i Dujmović i protiv komunizma i Jugoslavije. Drugi predgovor je napisao Zlatko Hasanbegović, iako je on puno kraći i ne spominje Plenkovića.
POLITIKA POMIRBE PRESTALA JE KADA SE TUĐMAN RAZBOLIO: Dujmović je napisao: Tuđman ostaje naša politička Himalaja. Ali to je samo poklič. Ne znam kako je Dujmović razmišljao 1990. no ovo što piše je daleko od Tuđmanove politike pomirbe koja je omogućila hrvatsko osamostaljenje, premda tuđmanovština iz devedesetih ne bi danas prošla jer bi dovela do apsolutizma i gušila višestranačje! Politika pomirbe počela je umirati 1994. s pobunom Manolića i Mesića, koja je oslabila Tuđmanovu ideju, a umrla je kad se 1996. Tuđman vratio iz Washingtona s dijagnosticiranim rakom želuca i smanjenim sposobnostima. Pašalić je izgurao Šarinića, Hebranga, Gregurića i Miroslava Tuđmana i u svoje ruke preuzeo vojsku, obavještajne službe i svu unutranju politiku. Granić je držao vanjsku. Broj glasova u prilog Pašaliću na Saboru HDZ-a u veljači 1998. bio je spektakularan. Odmah iza Šuška, a ispred Granica, Hebranga, J. Radica i LJ. Mintas.
Zanimljivo je što mi je Tuđman rekao o Hebrangu ml. 1. listopada 1998.: “Hebrang nije dovoljno političan, a ni Ministarstvo obrane nije Ministarstvo zdravstva. Hebrang može tražiti čiste račune od danas, ali ne i od jučer. Pašalić se razvio u odličnog političara. Nema veze s aferom Dubrovačke banke. Nije nikakav ekstremist nego vrlo razborit čovjek.”
Hebrang mlađi je 5. srpnja 2009. u intervju NIN-u kazao kako se Maks Luburić borio za hrvatske interese, a Vlado Vladić u knjizi o Luburiću prenio Luburićevu izjavu o Hebrangu starijem.: “Hebrang je bio uvjereni komunist i nije imao Boga ni domovine.”
NI DERIVATI PRAVAŠTVA NI KOMUNISTI NE BI SAMI OSTVARILI OSAMOSTALJENJE. Tuđman je HDZ proglašavao središnjom političkom strankom. James S. Sadkovich, američki povjesničar hrvatskog podrijetla u knjizi “Franjo Tuđman politička biografija” piše: “Starčević je dao pravne argumente, Radić populizam, Lenjin logičke potrebe za samoopredjeljenjem, hrvatska ljevica socijalni sadržaj.”
Tuđman se na jednoj konferenciji za novinare uoči prvih višestranačkih izbora 1990. kada je HDZ proglasio središnjom političkom strankom izjasnio protiv steklištva u pravaštvu, svi koji su razumjeli su bijelo gledali. Dujmovića vjerojatno nije bilo. Hrvatsko osamostaljenje ne bi mogli ostvariti nikakvi derivati pravaštva, niti komunisti Hrvati da su baš i htjeli. Ne bi ni pojedini mentaliteti i zavičaji u ime svih ostalih.
Dujmovićeva knjiga može biti najava pokušaja desnog obračuna s Plenkovićem, a posebice se stalno ističe Thomsonov koncert. Nije sasvim jasno kakve su namjere Jasmina Klarića i Sanje Modrić s pozicija krajnje ljevice. Klarić pokazuje intenzivnu averziju koja ne izgleda samo kao obračun s desnim. Plenković kao predsjednik Vlade nije bez uspjeha i to je možda razlog. Njegova srednja linija za neke je crvena krpa, stoji na kraju objave”, ističe Tudjen.
Foto: Hina