U javnosti su već krenule polemike nakon nedavne izjave predsjednika vlade Andreja Plenkovića na predizbornom skupu HDZ-a u Ciboni da bi Dan državnosti umjesto 25. lipnja trebali obilježavati kao nekad, 30. svibnja. „Identifikacija s 30. svibnja je puno snažnije ušla u osjećaje i sjećanja većine hrvatskih ljudi“, rekao je Plenković dodavši kako je i 25. lipnja „naravno bitan datum“.
Da je tomu tako vjerojatno će svjedočiti, kao i ranijih godina, televizijske ankete u kojima će novinari pitati slučajne prolaznike znaju li koji blagdan obilježavamo tog 25. lipnja. Dobar dio njih, barem ako je suditi prema dosadašnjem iskustvu, neće znati na to odgovoriti. Ili barem neće biti posve sigurni.
I za to nisu ništa krivi. Posljedica je to promjene u obilježavanju blagdana koja se dogodila 2001. godine. Umjesto Dana državnosti koji se dotad obilježavao 30. svibnja u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990. godine nakon provedenih slobodnih izbora, uvedeno je više promjena koje su stvorile zbrku.
Dan državnosti je pomaknut na 25. lipnja kada je Sabor (1991.) donio odluku o suverenosti i samostalnosti s odgodom primjene (moratorijem) na tri mjeseca. Osim toga, uveden je novi blagdan Dan neovisnosti 8.listopada u sjećanje na taj dan iz 1991. kada je Sabor zasjedajući u podrumu Inine zgrade, nakon što su dan ranije raketirani Banski dvori, donio odluku o razdruživanju s bivšom SFRJ.
Sve bi bilo u redu da je taj novi itinerarij državnih praznika s Danom državnosti 25. lipnja zaživio, jer saborska odluka o samostalnosti je doista važna makar tog dana nije i primjenjena. Ali, nije uhvatio korijena. I teško da će ikad. Možda tome doprinosi i činjenica da u lipnju, kao što je slučaj ove godine, imamo u razmaku od svega nekoliko dana, tri državna blagdana.
Najprije nas u četvrtak, 20. lipnja čeka Tijelovo (koje ove godine tako pada), zatim u subotu 22. lipnja je Dan antifašisičke borbe i na kraju, u utorak 25. lipnja, obilježit ćemo Dan državnosti. Mnogima se tu teško snaći bez gledanja u kalendar. Zato mnogi odavno govore da bi obilježavanje Dana državnosti trebalo vratiti na stari datum, 30. svibnja, kako je obilježavan do 2001. godine.
Pritom bi svakako trebalo izbjeći bilo kakve ideološke rasprave. Sada je prošlo dovoljno godina od hrvatskog osamostaljenja da ni desnici ni ljevici ni onima s centra ne treba nametanje datuma obilježavanja državnih blagdana na način da ih se tumači kao vlastitu političku pobjedu, a da se netko s drugog političkog spektra osjeća poraženim.
Formiranje Sabora 1990. u koji su ušli zastupnici svih opcija nakon provedenih višestranačkih izbora je događaj koji mogu slaviti svi kojima je demokracija, unatoč svih nedostataka, bolji oblik vladavine od bilo kakvog totalitarizma. To je ipak bila važna razdjelnica.
Dakako, promjena datuma obilježavanja Dana državnosti nije nešto što će promijeniti hrvatsku ekonomiju i poboljšati stanje u društvu u kojem vladajuće strukture, kako vidimo, uporno izbjegavaju provesti nužne reforme da bi se Hrvatska pridružila krugu uspješnih tranzicijskih zemalja.
Ali barem može ukloniti zbrku koja postoji u vezi s tim i eliminirati, kako se pokazalo, jedan loš i nepotreban politički zahvat u strukturu državnih blagdana koju je većina naroda bila prihvatila. Inače, odluke o državnim blagdanima u Saboru se donose natpolovičnom većinom svih zastupnika.
Dakle, od njih 151 za tu odluku treba 76 ruku. No, takva odluka ima smisla jedino ako je podrži približno dvotrećinska većina jer to onda znači da se s eventualnom promjenom vlasti neće mijenjati i datum obilježavanja praznika koji treba postati prepoznatljivom nacionalnom tradicijom.
Da je vrijeme za promjenu pokazuje i usporedba događanja na ta dva datuma u novinskoj arhivi. Nekad se na 30. svibnja slavilo, neovisno od službenih proslava, društvo se okupljalo, pjevalo se, veselilo, nastupali su zborovi, svirala je limena glazba, a na 25. lipnja osim nekoliko protokolarnih i suhoparnih državnih predstava, nema gotovo ničega što bi ukazivalo da je riječ o važnom državnom blagdanu.
Foto: Denis Cerić/Hina