Opsežna knjiga sveučilišnog profesora povijesti Tvrtka Jakovine „Budimir Lončar – Od Preka do vrha svijeta“ predstavljena je prije tri godine kao „visokoprofesionalno napisana biografija jednog diplomate i historije jugoslavenske diplomacije“, kao „primjer kako se pišu biografije“, a Budimir Lončar, posljednji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, nazvan je „bardom jugoslavenske diplomacije koji je imao velika zasluge i za Hrvatsku“. S tim ocjenama uopće se ne slaže ugledna sveučilišna profesorica Mirjana Kasapović, koja je u znanstvenom časopisu „Polemos“ upravo objavila britak osvrt na tu Jakovininu knjigu nazvavši je glomaznom studijom napisanom ideološki i politički obojenim diskursom, u kojoj Jakovina nerijetko progovara jezikom „mentalnoga pionira“.

Najvećom slabošću te knjige profesorica smatra autorovu pristranost. Jakovina, naime, nije definirao svoj teorijski i metodološki pristup pisanju Lončarove političke biografije te se pojavljuje kao pripovjedač koji „kolaborira“ s osobom o kojoj piše, odnosno piše samo o onome o čemu Lončar želi da se piše, a izostavlja brojne sporne i difamirajuće dijelove njegova životopisa.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Dramatična objava Gordana Lauca: Kada se mRNA unese u organizam širi se po cijelom tijelu. Pronađena je i u majčinom mlijeku

Knjiga je primjer prevelikoga brisanja granice između autora i predmeta njegova istraživanja koje proizlazi iz osobnoga prijateljstva Jakovine i Lončara te iz njihove ideološke i političke bliskosti.

Primjerice, njihova interpretacija pokreta nesvrstanih i uloge Jugoslavije u njemu gotovo se ne razlikuje. Lončar može biti pristran, kaže profesorica, ali Jakovina nema pravo na takav pristup. On mora analitički dokazati da su Jugoslavija i pokret nesvrstanih bili onakvi kakvima ih Lončar opisuje – uspješni „projekti“. Kako to ne može učiniti iz historiografske perspektive, jer prvi se projekt raspao, a drugi je posve marginaliziran, Jakovina prihvaća ideološku samointerpretaciju aktera, što njegovu knjigu čini znanstveno neuvjerljivom, piše Žarko Ivković u Večernjem list.

Profesorica Kasapović nije nimalo nježna ni prema Budimiru Lončaru, rođenom 1924. u Preku na otoku Ugljanu. On je bio, kaže, pripadnik jugoslavenske komunističke nomenklature drugoga razreda, nije pripadao uskom krugu suradnika Josipa Broza Tita, nije se ubrajao ni u najvažnije i najutjecajnije diplomate, a nije poznato ni je li završio neki studij i stekao akademsku diplomu, jer te biografske činjenice u Jakovininoj knjizi – nema. Autor prikazuje Lončara kao intelektualnu, obrazovanu, profinjenu, uglađenu, otmjenu, smirenu, gospodsku osobu koja se družila i prijateljevala s moćnima, bogatima i slavnima, a iz biografije, kaže profesorica, izviruje dogmatični, a povremeno i fanatični pripadnik posljednje generacije jugoslavenske političke klase i politički karijerist koji je žrtvovao vlastita uvjerenja i osjećaje kako ne bi bio zaustavljen u napredovanju.

Kad je riječ o Jakovininu pristranom i selekcijskom pristupu pisanju Lončarove biografije, M. Kasapović navodi nekoliko primjera, među kojima je i „zadarski slučaj“. Lončar je, naime, sumnjičen da je kao član, a od 1945. i načelnik zadarskog Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) sudjelovao u poslijeratnim zločinima u Zadru i okolici. Sveučilišni profesor Zlatko Begonja javno ga je optužio tvrdeći da u zadarskom arhivu postoje dokumenti koji ga inkriminiraju.

Lončar je sve optužbe nazvao lažima. Profesorici Kasapović shvatljivo je ako je Jakovina prihvatio Lončarevo odbijanje da govori o tome razdoblju svog života, no ne shvaća zašto Jakovina nije u arhivu sam potražio dokaze za istinost tvrdnji jedne ili druge strane. „Povjesničar Jakovina“, kaže ona, „odustao je od arhivskoga traganja za povijesnim činjenicama i olako prešao preko cijeloga slučaja kao da je riječ o potpuno nevažnoj epizodi Lončareva života.“

MOŽDA ČEVAS ZANIMATI: Mirjana Hrga: Ana Hanžeković je izravno dogovorna što je Jutarnji list organizirao mrzilački napad na mene

Ipak, iz perspektive suvremene hrvatske povijesti, profesorici Kasapović (a i nama) najspornija epizoda Lončareve karijere tiče se njegove uloge u uvođenju embarga na uvoz oružja u Jugoslaviju, što je u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH doživljeno kao najnemoralniji i najciničniji postupak međunarodne zajednice koji je smrtno ugrožavao napadnute republike. Vijeće sigurnosti UN-a nametnulo je zabranu 25. rujna 1991. „imajući u vidu i stav ministra vanjskih poslova Jugoslavije“, čime se Lončaru pripisuje važna uloga u nametanju embarga.

Definiravši stanje u Jugoslaviji kao neku vrstu građanskoga rata, obrazlaže profesorica, Lončar je mislio da treba kazniti sve strane koje su krive za nastalo stanje. Uvoditi embargo u uvjetima kad je Srbija već bila srbizirala JNA i prisvojila gotovo sav njezin vojni arsenal, kad je napala dvije i pripremala se napasti treću republiku, značilo je osuditi ugrožene i napadnute republike na poraz. Za Hrvatsku, smatra prof. Kasapović, to vjerojatno ne bi bio gubitak jedne političke bitke, nego poraz u „totalnom ratu“ za političku egzistenciju naroda.

No Jakovina, braneći Lončarevu poziciju, piše da „rasprava nije osudila Hrvatsku i Sloveniju, već Miloševića i JNA, točno u skladu s onim što je Lončar uvijek i govorio. Svoj nastup u Vijeću sigurnosti smatrao je jednim od svojih postignuća, nipošto kao podmuklu borbu protiv Hrvatske, kako se kasnije tvrdilo“. Prof. Kasapović na to odgovara: „No ovdje nije riječ o raspravi o tome što je Lončar rekao ili nije rekao u njoj, nego o odluci koju je podupirao, a to je zabrana uvoza oružja i vojne opreme u Hrvatsku u jesen 1991., nepuna dva mjeseca prije traumatičnoga pada Vukovara.

MOŽDA ĆEVAS ZANIMATI: JAKO SUMNJIVO: Vujnovac ispod cijene prodao stan članu Uprave HEP-a koji je zadužen za plina i brojila

Nimalo stoga nije čudno što je doživljena kao ‘podmukla borba protiv Hrvatske’. Jakovina opravdava Lončarov postupak time što je još uvijek bio jugoslavenski ministar, ‘morao je nastaviti raditi u Beogradu’ i ‘nije mogao zastupati interese pojedine strane’. Ne, nije morao, nego je htio i želio ‘nastaviti raditi u Beogradu’, ostati ministar vanjskih poslova Jugoslavije i zastupati interese ‘svih strana’. Uostalom, imao je uvjete za mirovinu, mogao je dati ostavku i vratiti se u Preko.“

Stanje je, kaže profesorica, bilo nadrealno: jedan visoki jugoslavenski dužnosnik, koji nikad nije bio izabran na bilo koju funkciju demokratskim izborima i koji je predstavljao vlast koja nije imala izbornu demokratsku legitimnost, prelazi preko slobodno i demokratski izražene volje građana Hrvatske i Slovenije na parlamentarnim izborima i na referendumu kao preko nevažne činjenice. I pritom govori o demokratizaciji i demokraciji! Lončar se pretvarao da ne vidi rat koji je već mjesecima trajao, u studenome 1991. najprije daje pa povlači ostavku, sjedi u opustjeloj „Kući“ i tek 14. siječnja 1992. održava posljednji kolegij – samo dan prije nego što je Europska unija objavila da priznaje Hrvatsku i Sloveniju kao neovisne države. Tada je napokon i Lončar morao prihvatiti činjenicu da od njegovih napora da očuva Jugoslaviju neće biti ništa, piše Večernji list.

Foto: Hina