Stižem prijatelju, bila je uobičajena uzrečica Damira Tomljanovića Gavrana, hrvatskog branitelja, pripadnika Tigrova, koji je još za života izrastao u pravu legendu. Borio se na brojnim hrvatskim ratištima. I kao zapovjednik uvijek bi stizao na prvu crtu gdje su se vodile borbe. Pogledao bi kakvo je stanje i predložio što napraviti.

Ljudi su ga zbog toga i voljeli. Iz najobičnijeg vojnika znao bi izvući ono najbolje i to je osobina koja mu je očito bila urođena. „Kao čovjek, suborac i zapovjednik bio je uzor i vodilja svima nama. Bio je vođa. Kad ide Gavro, idemo svi. Bio je legenda Hrvatske vojske i Tigrova“, rekli su o njemu njegovi suborci.

Koliki je autoritet bio dovoljno govori i činjenica da su ga sami vojnici izabrali za zapovjednika. Nikada se nije dogodilo da bi ono što je predložio bilo odbijeno, a prošli su svašta, teške bitke. Ljude koji su mu bili povjereni vodio je s oprezom, pazeći na njih. Tijekom cijelog dugog ratnog puta postrojba kojom je zapovijedao nije upala u zasjedu, što znači da je dobro pripremao akcije, slao pouzdane izvidnice.

Rođen je 1968. u Krivom Putu kod Senja. U Antiterorističku postrojbu u Rakitju kod Zagreba (Jedinica za posebne namjene MUP-a RH, kako se službeno zvala) dragovoljno je stupio 5. kolovoza 1990. godine. Kad je odlazio od kuće samo je kratko kazao: „Majko, treba braniti Hrvatsku“, i otišao.

Potom nakon osnivanja Zbora narodne garde 15. svibnja 1991. pristupa 1. gardijskoj brigadi Tigrovi. U njoj je prošao put od običnog vojnika do pukovnika. Sa svojim Tigrovima borio se na brojnim ratištima, pa tako i u Hrvatskoj Kostajnici 1991. godine.

Izvlačio je, zajedno sa suborcima među kojima je bio i sadašnji ministar obrane Tomo Medved, ranjenog snimatelja Hrvatske televizije Gordana Lederera s brda Čukur koji je preminuo nakon što oficiri JNA nisu dopustili prijevoz ranjenog novinara helikopterom do bolnice. Gavrana je njegova smrt jako pogodila i nakon toga je izbjegavao novinare voditi sa sobom na teren i uopće pojavljivanje u javnosti.

Ratovao je s Tigrovima i u Novskoj. Tamo je bilo jako krvavo i vojno prilično neizvjesno. U jednom trenutku činilo se da će taj grad pasti i da će se branitelji morati povući. Upravo je Gavran pronašao u jednom šumi ostavljene tenkove. Ljudi iz njegove postrojbe uspjeli su ih osposobiti, uključili su se u borbu i Novska je ostala u hrvatskim rukama.

Stižem prijatelju, govorio je kasnije suborcima i na Južnom bojištu u borbama za deblokadu Dubrovnika. Tamo je sa svojim Tigrovima branio hrvatske položaje na planini Rujnici. Neprijatelj je pozicijski bio iznad njih, a oni ispod, što je otežavalo obranu. Gavran je bio taj koji ih je hrabrio da čvrsto ustrajavaju unatoč nepovoljnoj situaciji. Iako zapovjednik, stalno je bio s vojnicima na prvoj crti.

Dok su gledali njega kako se hrabro suočava s opasnošću i traži rješenja, nitko od vojnika obično se ne bi usuđivao reći da se boji ili da bi odlučio napustiti položaj. Takav je bio Gavran, koji je nadimak dobio po nazivu za 2. bojnu 1. gardijske brigade Tigrovi kojima je pripadao. Na kraju je bio i njen zapovjednik. Na Velebitu je tijekom 1994. dobio, kao zapovjednik Sektora Zadar, pod svoju nadležnost i druge postrojbe.

I tada mu je stigao poziv s terena kako postoji opasnost da će se srpski agresor ‘uvući’ između dviju hrvatskih postrojbi koje su tamo bile raspoređene. Taj dan je imao jedan već dogovoreni sastanak u lokalnom stožeru, ali ljudi s terena za njega su uvijek bili važniji. Mogao je to riješiti i razgovorom, slanjem zapovijedi. Međutim, to ne bi nalikovali njemu.

„Stižem prijatelju“, kazao je i taj put i zajedno s jednim vodom krenuo na predio Velebita koji se zove Tulove grede. „On kao zapovjednik Sektora išao je s tim jednim vodom, to sve govori o njemu“, kažu njegovi suborci. Kad su stigli tog 17. veljače, pogledali su tu kotu koju je trebalo zauzeti i vojno je zadržati da bi se spriječio neprijateljski prodor.

Tada su iznenada zapucali s neprijateljskih položaja. Svi su se bacili u stranu i zalegli dolje. Kad su se počeli međusobno dozivati, shvatili su da od Gavrana ne čuju ni riječi. Kada su dopuzali do njega, vidjeli su da je pogođen metkom u sljepoočnicu.

Bilo mu je još slabo kucalo. Tada su nazvali zapovjedništvo i rekli da je Tigar 55, to je bio njegov broj, ranjen i da trebaju helikopter. U pomoć su došli inženjerci i specijalci , donijeli su i nosila. Izvukli su ga izvan dometa, iako se po njima još uvijek pucalo. Kad je došao helikopter, puls se još uvijek osjećao, no vrlo slabo.

Nažalost, Gavran je preminuo na putu do bolnice. Bio je pogođen snajperskim metkom. Imao je 26 godina. Sprovod jednog od najomiljenijih hrvatskih ratnih zapovjednika održan je u mjestu iz kojeg je potekao, na drugom kraju Velebita, u njegovom Krivom Putu.

Njegova majka Marija kazala je da joj njezin Dado, kako je od milja zvala svog sina Damira, nikada ne bi oprostio da ga je pokopala negdje drugdje. “Nisam ja za te velegradove, ja pripadam u ovu divljinu”, znao joj je često reći. Kao i svaka majka, i dalje se ne miri s tim da ga nema. „Nikad ja za sina nisam rekla da je pokojni. U ormaru mu je uvijek ispeglana odora, čekaju ga čizme i spakiran ruksak“, rekla je svojedobno.  

Na godišnjicu njegove pogibije u Krivom Putu se okupe brojni njegovi suborci, a često dođu i visoki vojni i državni dužnosnici. „Postoje ratnici i junaci Domovinskog rata kroz koje oslikavamo karakter hrvatskog branitelja. Takav je bio Damir, čovjek koji je u sebi posjedovao liderstvo, ali i ljubav, snagu i autoritet“, rekao je jednom prigodom ministar branitelja Tomo Medved koji je i njegov suborac iz Tigrova.

O njemu je snimljen i dokumentarni film „Gavran 101“. Njegovi autori iz Udruge veterana 1. gardijske brigade ističu kako na njegovu ratnom putu nema ni najmanje mrlje. „Prema zarobljeniku i neprijateljskom vojniku tražio je primjeran odnos, čak i poštovanje“, kažu i dodaju kako je budio najbolje u ljudima za života, a čini to i sada.

Bio je Tigar koji je svuda išao prvi i svojoj vojsci ulijevao sigurnost. „Ta je naša ekipa disala pobjednički zahvaljujući njemu“, kazali su. Pojašnjavaju kako su mnogi junaci Domovinskog rata i zaslužuju posebno mjesto u povijesti, ali Gavran je upravo simbol onih običnih samozatajnih momaka koji nisu dvojili ni kalkulirali nego se stavili na raspolaganje domovini. „Damir nije bio vođa od velikih riječi nego djela“, naglašavaju.

Imao je odličan odnos sa svojim vojnicima. Zanimljivo je da ga nikada nisu zvali zapovjednikom, kako je to službeno po vojnički trebalo biti, nego jednostavno – šefe. Danas mu oni odaju posebno priznanje jer ih, iako ih je vodio u stotine akcija i izviđanja, nikada nije izložio nepotrebnoj pogibelji.

U tome, s odmakom godina koje su protekle, vide njegovu veličinu vođe. To pripisuju njegovom urođenom instinktu. Prema njemu su gajili veliko poštovanje. „Koje je god selo, brdo ili poziciju pokazao, mi smo to zauzeli jer je Gavran tako rekao. Kad god bismo na motoroli čuli njegov glas, išli smo naprijed, s njim u pobjedu“, govore.

Poginuo je s činom pukovnika, ali poslije smrti promaknut je najprije u čin brigadira, kasnije i u stožernog brigadira. Njegovo ime danas nose ulice u najvećim hrvatskim gradovima, trgovi, sportski tereni, memorijali, hodočašća. Odmah nakon njegove pogibije te 1994. godine, zapovjedno-obučni centar u Šepurinama ponio je njegovo ime. Danas Dočasnička škola u Požegi se naziva Damir Tomljanović Gavran. U krugu te vojarne 2018. otkrivena je i spomen-bista njemu u čast.

Njegova majka Marija tada je rekla kako je sretna što ga se svi sjećaju i zahvaljuje svima što ga nisu zaboravili. „Ja još uvijek imam osjećaj da će doći, još se nisam navikla da je otišao na put bez povratka, dok sam živa i on će živjeti sa mnom u mislima“, kazala je.

Njegovi pak suborci i brojni štovatelji i dalje često ističu tog momka s Velebita kao primjer hrvatskog vojnika i zapovjednika.

„Bio je simbol hrabrosti, simbol zapovjednika koji nije nikad odustajao. Bio je primjer svima, i zapovjednicima i vojnicima, zato je i mogao biti zapovjednik. Hrvatsku bez takvih veličina ne bismo imali. Takvi su obilježili Domovinski rat, a Gavran se može, rame uz rame, nositi i sa svim drugim slavnim vojskovođama koje smo kroz povijest imali. On je tu crtu imao u sebi”, sukus je mišljenja njegovih suboraca.

Sretni smo što smo ga imali, kažu. Osim Spomenice Domovinskog rata i Plakete 1. gardijske brigade, ovaj kako ga nazivaju, Tigar koji je išao prvi, posmrtno je odlikovan najvišim državnim odličjima.

I to Redom bana Josipa Jelačića, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom hrvatskog trolista i Zlatnom plaketom „Tigar”. Sjećanje na njega ne blijedi.

Njegovi suborci rado i s velikim poštovanjem pričaju o njemu, a redovito se na godišnjicu njegove smrti okupe u Krivom Putu kako bi se još jednom prisjetili svog Gavrana – suborca i zapovjednika na kojeg su se uvijek mogli osloniti i na njega računati bez obzira na to kakva situacija bila.

Foto: Screenshot/Hrvatski vojnik

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu

MOŽDA ŽE VAS ZANIMATI: JUNAK DOMOVINSKOG RATA: Andrija Matijaš Pauk: Tvrdi vojnik velikog srca. Kad krenemo gorjet će i nebo i zemlja