U Vukovar je ušao 27. rujna te 1991. godine kao dio zadnje skupine hrvatskih branitelja koja je preko Bogdanovaca i kroz kukuruzni put došla pomoći obrani tog grada. Majci nije ni rekao kamo ide. Kako bi je umirio i da se ne bi brinula, kazao joj je da je mobiliziran i na zadatku u osiguranju zagrebačke zračne luke.

Ali, sestri je priznao. Prije odlaska dao joj je telefonski broj od kluba Vukovaraca u Zagrebu kazavši joj da njih nazove pa će joj oni reći kako je i gdje je, ako se on ne javi. Sestra ga je odgovarala da ide u Vukovar kako bi ga sačuvala od pogibli. Nije je poslušao. Velimir Đerek, poznat po nadimku Vele, rođen 1965., bio je, treće, najmlađe, dijete, nakon dvije starije sestre, u obitelji Ante i Zorke Đerek iz Vinjana Gornjih kod Imotskog. Otac mu je umro kad mu je bilo sedam godina. Školovanje je nakon Imotskskog nastavio u Zagrebu.

Bio je druželjubiv, svirao je gitaru i harmoniku, omiljen u društvu. Uz to je bio radišan i snalažljiv, sam se, kako se to kaže, probijao kroz život, ništa mu nije bilo teško, i tako je našao posao na recepciji hotela Esplanade u Zagrebu. Odatle je otišao kao dragovoljac u rat, a onda je odlučio ići boriti se u obrani Vukovara. Još od kraja kolovoza, a posebice od sredine rujna, kad je srpski agresor pokrenuo opći napad na grad iz svih smjerova i iz svih raspoloživih oružja, iz Vukovara su stizale apokaliptične slike.

Vodile su se teške borbe, na grad je padalo na tisuće granata svakog dana, hrvatski branitelji su se hrabro borili, uspostavljene su stabilne crte obrane, na Trpinjskoj cesti je bilo groblje srpskih tenkova što je hrabrilo branitelje na drugim bojištima, ali, grad je bio opkoljen, stizale su vijesti i o stradavanju branitelja.

Njegovoj sestri je bilo jasno kakvoj se opasnosti izvrgava. Pokušala ga je odgovoriti od odlaska. “Nemoj ići, molim te, tamo nema nikog našeg!”, govorila mu je misleći da nemaju tamo rodbine, a on joj je odgovorio: “Kako nema, sestro? Pa sve su to moja braća, i onaj Hrvat iz Drinovaca i onaj iz Širokog i onaj iz Amerike.”

Ona nije odustajala. Pa, evo, idi u 3. imotsku bojnu, nagovarala ga je. Tamo su i naši susjedi, i nabrajala mu je imena onih koje je znao iz djetinjstva. Ali, Velimir je ostao uporan. „Sestro, Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića, već na njezinim granicama!“Pozdravio se i otišao.

Po dolasku u Vukovar njegova skupina otišla je na položaje na Sajmište, dio grada gdje su se vodile najkrvavije borbe. Bio je s drugim dragovoljcima na prvim crtama, ali je razgovarao i sa zapovjednicima tog sektora vukovarske obrane. Raspitivao se o snazi hrvatskih snaga te o neprijateljskim položajima kao i o mogućnostima pomicanja crta obrane.

Nakon nekoliko dana rekao je nadređenima da je on zapravo kontakt ministra obrane Gojka Šuška koji mu je trebao slati prave i istinite informacije. „Mene je Šušak poslao u Vukovar. Pogledam ga i kažem: Baš tebe? A on: Baš mene.”, prisjeća se tog razgovora jedan od njih.

Imao je i američku maskirnu odoru i novu pancirku na sebi, koja je lijepo izgledala. No, zapovjednici su posumnjali u njenu učinkovitost. Rekli su mu da je stavi na obližnju metalnu ogradu kako bi je provjerili. Metak iz pištolja ju je probio. Nije mu to bilo drago jer je mislio da je jača od onih koje su oni imali, prilično starih i potrganih od borbi.

Hrvatski branitelji na Sajmištu su 2. listopada odbili jedan od najžešćih napada srpskog agresora, ali uz velike žrtve. Tada je poginuo i zapovjednik Sajmišta Petar Kačić. Kažu da je Vele bio prava osoba za preuzeti njegovo mjesto. Postao je novi zapovjednik, dobio Motorolu, a sam je sebi dao kodno ime Sokol.

Preko Motorole je hrabrio svoje suborce, počinjao je razgovore s „lipi moj“.. U jednom trenutku, rijekom ‘razgovora’ preko megafona s neprijateljskom stranom, dao je potporu riječima svog zapovjednika poručivši „ovdje tvoj Sokol sa 600 Imoćana“. A on je sam stajao pored njega.

Ali te poruke, kako su ga opisali, umiljatog, staloženog, dalmatinskog govora, su branitelje hrabrile, a kod neprijatelja unosile nemir. Crte obrane su se dobro držale, nakon svakog novog napada neprijatelj je pozivan da pokupi njihove mrtve jer tada hrvatski branitelji na njih ne bi pucali.

Tijekom tog vremena, njegova sestra Senka je u nekoliko navrata zvala u Klub Vukovaraca u Zagrebu, raspitujući se o bratu. Nisu joj mogli ništa reći. Onda je on jednom nazvao nju u stan iz stožera obrane grada. Bilo je to baš u trenutku kad je njegova majka stigla u posjet. Sestri je rekao da je sve u redu, a onda je telefon uzela majka.

Rekla mu je da je u Zagrebu i da bi on mogao sad doći kod njih, s obzirom da je tu blizu, na osiguranju zračne luke. Telefon je stalno nešto prekidao, a on joj je onda rekao da je na položaju i da ne može, ali da će sve biti dobro. Ni tada nije doznala da je otišao u Vukovar i da sudjeluje u krvavim borbama na Sajmištu.

Neprijatelj je sve više nadirao, topništvom je razarao kuću po kuću, padalo je na tisuće granata. Bilo je sve više mrtvih i ranjenih. I onda je došao 12. listopada. Velimir je u večernjim satima zajedno s drugim dragovoljcima bio na položajima na Sajmištu.

U dvorištu jedne kuće koja je imala bunar, skinuo je košulju i poželio se oprati. Kako je srpsko topništvo opet počelo tući po tom dijelu grada, suborci su mu rekli da se skloni zajedno s njima. „Vidiš da prebacuju, neće oni mene“, odgovorio je bez imalo straha i nastavio se umivati.

Oni su se sklonili i kad su nedugo potom izišli iz kuće koja im je služila kao sklonište zatekli su ga mrtvog u tom dvorištu. Imao je dvije rane na glavi i veliki prijelom potkoljenice. Smrt je očito bila trenutna, poginuo je poput mnogih drugih branitelja od gelera granata kojima je neprijatelj zasipao hrvatske položaje.

Njegovo tijelo su stavili na nosila, potom u golf i prenijeli u stožer obrane grada. Kad je trebalo javiti rodbini da je poginuo, shvatili su da mu znaju samo ime. Vratili su se na mjesto gdje je poginuo i u košulji koja je tamo ostala su mu pronašli osobnu iskaznicu. Tako su sve saznali.

O Velinoj smrti javili su njegovoj majci u Vinjane Gornje i njegovoj sestri u Zagreb. „Najtužniji moj dan i moje cijele obitelji. Nedjelja, 13. listopada u osam izjutra zvoni telefon, moj suprug Branko se javio. I vidim po njegovoj reakciji da je nešto strašno. Vele je poginuo, javili su iz stožera obrane Vukovara“, prenijela je njegove riječi sestra Senka.

Pokopan je na malom groblju kod Vukovarske bolnice, u grob je s njim ostavljena i osobna iskaznica. Kada su nakon pada Vukovara zapovjednici koji su izišli u proboju došli na razgovor kod ministra Šuška, pokazali mu malu Velimirovu sličicu koju je imao u košulji uz osobnu iskaznicu i upitali pozna li ga.

„Nije ništa rekao, samo je kimnuo glavom“, rekao je sudionik tog razgovora. Tada su mu rekli da su ga vodili u stožer kad je s njim razgovarao i da su ga mrtvog odnijeli do vukovarske bolnice gdje je najprije bio pokopan. „Nisam imao snage više ništa reći, a ni ministar, samo se mogla vidjeti velika tuga i suze u očima kod obojice“, kazao je.

Nakon mirne reintegracije Podunavlja njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani, identificirani i dostojno ispraćeni 23. svibnja 1998. uz sve vojne počasti uz mnoštvo suboraca i mještana u njegovom rodnom mjestu na groblju u Vinjanima Gornjim.

Taj zapovjednik satnije na Sajmištu 1. Bojne 204. Vukovarske brigade, posmrtno je promaknut u čin pukovnika Hrvatske vojske i kasnije odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Spomenicom Domovinskog rata te Ordenom Bana Jelačića.

Na dvadesetu obljetnicu njegove smrti u ulici Sajmište je otkrivena spomen ploča njemu u čast. Otkrile su je njegove sestre Rajka i Senka, a na komemoraciji je bilo više od tri stotine Imoćana pristiglih iz Imotske krajine, ali i onih koji žive na istoku Hrvatske.

Pet godina kasnije nepoznati vandali oštetili su tu ploču. Uz suglasnost obitelji i braniteljskih udruga, taj spomenik je potom obnovljen i premješten u tamošnji Memorijalni centar, a spomen obilježje podignuto je blizu mjesta njegove pogibije i na Dan državnosti 2016. svečano je otkriveno.

Policija nije pronašla počinitelje tog vandalskog čina, a tim povodom se oglasila Velimirova sestra Rajka koja im je poručila da njenog brata, sina imotskog krša i dragovoljca obrane Vukovara, ne mogu ubiti sjećanje na njega.

„Ne možete ga ubiti zato jer vječno živi njegovo djelo, hrvatski Vukovar! Ne možete ga ubiti jer je besmrtna njegova i žrtva svih poginulih hrvatskih branitelja, slobodna i neovisna Hrvatska!“, istaknula je.

Moga brata, dodala je, ne možete ubiti jer je u meni i svim hrvatskim domoljubima dovoljno ljubavi koja će uništiti, kao i dosad, svu vašu mržnju i destrukciju.

„Moga brata ne možete ubiti jer zajedno sa svim poginulim braniteljima živi u svakom novom danu slobodnoga hrvatskoga Vukovara i neovisne Hrvatske! Moga brata ne možete ubiti jer – navik on živi ki gine pošteno“, stajalo je na kraju njene poruke.

Svojim životom, prerano prekinutom mladošću, spojio je, kako su rekli njegovi suborci, Imotski i Vukovar u jednu neraskidivu vezu.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.