Velimir Visković objavio jezadnji nastavak svojih memoarskih zapisa o Igoru Mandiću

“Život u doba koroneDošla je 2020. godina, ja sam u siječnju otputovao u Budimpeštu da pravim društvo Luki, jer Jasmina je bila dva tjedna u Južnoj Africi. Potkraj veljače Jasmina, Luka i ja otputovali smo automobilom za Berlin, gdje nam se pridružila Jelena, koja je doletjela iz Londona. Cilj putovanja bio je posjet Jeleninoj berlinskoj izložbi. Naravno, osim razgledanja izložbe (ne bez ponosa na naše talentirano dijete), obilazili smo poznate berlinske lokalitete, ili besciljno uživali u krojcberškim kafićima i slastičarnicama.

Tražili smo i zanimljive restorane, a Berlin je sa svojom multietničkom gastronomskom ponudom pravo mjesto za takav tip istraživanja.Vratio sam se u Zagreb baš kad su se i kod nas pojavili prvi slučajevi korone. Bili su to dani panike, pogotovo nakon strašnih prizora koji su počeli pristizati iz bolnice u Bergamu. Jedino iskustvo efikasne prevencije bilo je ono kinesko, koje je podrazumijevalo posvemašnje zatvaranje i vrlo rigorozne mjere zaštite. Neka druga evropska iskustva poput onih švedskih činila su se previše liberalnima s obzirom na naš mentalitet. Zapravo se ugasio sav javni život. Iako sam dosta aktivan na internetu, pa i na društvenim mrežama, koje su dobar lijek protiv osjećaja osamljenosti, ova prisilna samoća (praćena anksioznošću zbog moguće zaraze) nije mi se ni najmanje sviđala.

Čim je prva kriza malo popustila te u svibnju ukinute mjere zabrane prometa između županija, ja sam potrpao odjeću, laptop i knjige u automobil i krenuo na more, u svoju vikendicu. Bit ću dolje dok kriza ne prođe. A vjerujem da će do mojih malih Drašnica korona teško i doprijeti. Razgovarao sam povremeno s Mandićima; oni su se zatvorili u svoj stan, Igor je preuzeo obvezu odlaženja u nabavke hrane i novina. Strah ih je, ali ipak nisu u panici; stabilni su, s realističnim osjećajem kako su se naživjeli, doživjevši sve lijepe i teške strane života. Igor je povremeno upadao u zdravstvene krize jer popustilo mu je srce. To su liječnici ustanovili još prije korone.

Nije pristao ni na kakav operativni zahvat; dobio je medikamentoznu terapiju i nastojao se ne izlagati naporu ni stresnim psihičkim stanjima. Nije očajavao, nadmašio je životni vijek koji je očekivao.Nakon nekog vremena sjetili su ga se iz Jutarnjeg lista, povjerili su mu da svake subote piše književnu kritiku. Prvu kritiku iz serije, koju je sam imenovao Zub kritike, objavio je 7. studenoga 2020., a posljednju 12. ožujka 2022. , neposredno prije svoje smrti. Ukupno je objavio u toj seriji stotinjak kritika, dovoljno za zbirku koja će se, pretpostavljam, pojaviti nakon njegove smrti (neće biti problema sa sabiranjem tekstova jer Igor ih je – pedantan i temeljit -sigurno sve čuvao u posebnoj fascikli). Iako je povremeno ispadao iz forme i nije imao snage za pisanje, ipak je prilično redovito ispunjavao svoju rubriku. Pitao me telefonski čitam li ga.

Morao sam priznati, prestao sam kupovati Jutarnji list, ne samo zato što su u mojim Drašnicama zatvorili novinski kiosk kao nerentabilan. Ljutio se na mene kad bih mu rekao da nisam vidio njegovu kritiku. Glupo mi je kupovati novine samo zbog dva-tri autora koji me zanimaju; najčešće mi novine ostanu nepročitane i kad ih kupim. Naprosto, tiskovni medij koji je pregazilo vrijeme.-Ja sam ti, Igore, posve prešao na društvene mreže, tamo objavim sve što želim komentirati, odmah, bez čekanja, a i pročitam ljude s kojima sam umrežen, a zanimaju me. Loša je strana što nema honorara, ali novine su zadnjih godina ionako radikalno srezale honorare.

Međutim, Igora je bilo nemoguće izbjeći ako pratiš društvene mreže. Jedni su se ljutili zbog oštrine njegova “kritičkog zuba”, a drugi, pak, izražavali zadovoljstvo. Njegova kritika nikoga nije ostavljala ravnodušnim, čak i kad se radilo o “staračkom ugrizu”.Povremeno bih objavio ponešto o njemu i Slavici (recimo, redovito sam mu na fejsu čestitao rođendane); svaki put su te objave dobivale golemi broj lajkova i komentara, vole ga ljudi, bar moji prijatelji!

Neke sam lijepe objave kopirao i slao Slavici na njezin smartphone, a shvatio sam vremenom kako Slavica ima prijateljice koje su umrežene sa mnom i da promptno dobiva sve informacije.Slavicu su posebno zanimale vijesti i fotografije moje male kćeri, koju sam dobio u svojoj šezdeset i sedmoj godini u vezi sa lijepom crnogorskom dramaturginjom Bojanom Mijović.

Kad sam im rekao da je ime djevojčice Ada, zanijemili su. Nije moja Ada dobila ime po Igorovoj i Slavičinoj; njezina mama strastvena je filmofilka i obožava Bertoluccijev film Dvadeseto stoljeće, u kojem se glavni ženski lik zove Ada. Ime je imala pripremljeno godinama, a sviđalo se i meni, nisam imao ništa protiv Bojanina izbora.

Bilo mi ih je žao kad sam vidio kako ih je šokiralo ime moje kćeri, njihove su rane bile tek naizgled zarasle, svaki poticaj bi proizveo bol. Međutim, Slavica je brzo zavoljela moju malu Adu, princezu, ljepoticu. Redovito sam je izvještavao o njezinu napretku, slao nove fotografije.

Kriza

Početkom studenoga 2021. pitao sam Igora ima li snage da dođe u knjižnicu Bogdan Ogrizović i govori s desetak drugih govornika na književnom skupu posvećenom mojoj sedamdesetoj obljetnici rođenja. Rado je i entuzijastično prihvatio poziv. Međutim, upravo tada počeo je rapidno jačati novi soj korone, delta, najsmrtonosniji dotad. Igor i Slavica nisu bili cijepljeni, smatrali su da je za njih cjepivo bar jednako opasno kao i sam virus; nisu pritom podcjenjivali virus; znali su da može biti i smrtonosan i zdravstveno razoran. Jedini način da se sačuvaju bio je da izbjegavaju susrete s ljudima.

Krajem studenoga javila mi se Slavica:-Žao nam je, ali Igor će morati odustati od nastupa. Rado bi govorio o tebi, ti si toliko puta o njemu, ali tu će biti pedeset, možda i sto ljudi. Nema šanse da izbjegnemo virus. A naš imunitet nije bog zna kakav.

Javio se i Igor, žao mu je! Ali pokušat će nešto napisati ako budemo tiskali temat. Međutim, korona je poprimila takve razmjere da smo potkraj studenoga otkazali sve skupove u Društvu pisaca, i sastanke Uprave održavali smo preko Zooma. Početkom prosinca i ja sam se razbolio od korone. Prenio mi ju je moj bratić, vršnjak; došao je poslovno sa sinom na neke sastanke u Zagreb; potom su navratili meni. Sjećam se da sam ga pokušao pozdraviti onako bokserski, stisnutom šakom.

On se samo nasmijao: -Daj, ne paničari! – i čvrsto me zagrlio. Ostali su kod mene dva-tri sata u razgovoru; bili smo jako bliski cijeli život, što se još više pojačalo kad smo zajednički obnovili djedovsku kuću u starim Drašnicama.Dan-dva kasnije počeli su me boljeti sinusi, pojavila se grlobolja, lagana temperatura i osjećaj malaksalosti. Kupio sam kućne testove za covid 19, ali prvi je bio negativan. Sav sretan, objavio sam na fejsu kako me korona i ovaj put zaobišla, na što mi se javila bratićeva kći upozorivši me da ponovim test jer su moj bratić i njegov sin došli iz Zagreba zaraženi. Bila je u pravu, u drugom testiranju bio sam pozitivan.

Nisam se javljao na PCR testiranje jer zaraza je poprimila takve razmjere da se na službeno testiranje moralo čekati tjedan dana. Mjerio sam temperaturu više puta dnevno, pratio stupanj saturaciju kisikom, uzimao paracetamole i multivitaminske pripravke. U međuvremenu mojem je bratiću naglo skočila temperatura, prebačen je u splitsku bolnicu, odmah priključen na respirator. Nakon desetak dana pokušali su ga skinuti sa respiratora, ali pojavile su se srčane aritmije, otkazali su bubrezi.

Nakon nekoliko dana bratić je umro, rođak kojeg sam volio kao rođenog brata (i on mene). Bio je za mene to stravičan šok, pa on je bio boljeg zdravlja od mene, to ljeto, nekoliko mjeseci ranije nosio je neke pakete s kućanskim elementima teške preko četrdeset kila uz stubište u mojoj kući!Pukla me je depresija, danima nisam izlazio iz kreveta, nisam imao snage ni da otputujem na pogreb do Dalmacije. Tek nakon mjesec dana počeo sam ponovo izlaziti iz kuće.Moja jedina veza s vanjskim svijetom bilo je komuniciranje preko mobitela i interneta. S vremena na vrijeme komunicirao sam i s Mandićima, zapravo sa Slavicom.

Igor se povremeno gubio, ostajao bez snage, ali bi se svaki put oporavio, vratio. Tad bi i pisao svoje tekstove za Jutarnji list. Prilikom jednog razgovora Igor je zatražio mobitel od Slavice. Uspio je samo promumljati nešto meni posve nerazumljivo, molio sam ga da ponovi, čulo se kako diše, ali ponavljanja nije bilo.

Ne znam je li Slavica bila uz njega; nakon minutu-dvije isključio sam mobitel, zabrinut za Igorovo stanje. Ipak, taj put došao je sebi, sve je bilo u redu.Ali bilo je jasno da se Igor postupno gasi, njegovo srce pumpalo je sve manju količinu krvi, osciliralo u otkucajima; mozak je povremeno radio čisto, a povremeno patološki agresivno, optužujući Slavicu nemogućim optužbama. Međutim, u rijetkim trenucima normalizacije nalazio je snage da napiše tekst za Jutarnji list.

A onda mi je 13. ožujka navečer javila Slavica da je Igor umro; bila je prilično smirena, pratila je kako se Igor gasi, znala je kako je kraj neminovan. Detaljno mi je ispripovijedala kako je izgledao posljednji Igorov dan.-Hoćeš li da sve to objavim na fejsu; to će onda biti prva vijest o Igorovoj smrti?

Slavica se složila, bolje da ja kao njegov prijatelj prvi objavim tu vijest nego da o tome izvještava HINA.Vrlo brzo sam, na temelju onoga što mi je Slavica ispričala napisao objavu o Igorovu odlasku; sve je bilo u njegovu stilu, do posljednjeg daha:”Maloprije mi se javila Slavica Mandić: – Danas predvečer, oko 18 i 30 umro je naš Igor! Već godinama je imao srčane probleme, zadnje dvije godine Slavica i on su se pred koronom povukli u svoj stan u Ulici grada Mainza, nismo se viđali, povremeno bismo se čuli telefonom.

Slavica kaže da je imao jako napornu noć, slabo je spavao, ali vjerojatno sluteći kraj naručio je baš otmjen ručak s gratiniranim školjkama (Saint Jacques) i šampanjcem. Popodne mu je pozlilo, završio je u bolnici Sveti Duh.Gasio se , ali bio je priseban; Slavicu je medicinska sestra pitala koliko Igor ima godina, na što je ona rekla osamdeset i dvije, a Igor je iz druge sobe dobacio: – Osamdeset i tri! (Iako mu je rođendan tek u studenom…) Dragi moj prijatelju, živio si i otišao sa stilom, pisao kritike za Jutarnji praktično do zadnjeg dana; otišao gosparski, bez mrcvarenja, uz birano jelo i dobru kapljicu. Ne razdvajajući se do zadnjeg trena od svoje Slavice.

Opraštajući se od tebe ovom na brzinu sročenom nekrološkom glosom, donosim fotku tebe i žene s kojom si proveo više od pola stoljeća. Snimio sam tu fotku punu ljubavi za vrijeme jednoga zajedničkog putovanja u Beograd na Sajam knjiga, zastali smo na ručku, bila je to riba, fiš, s tobom se uvijek dobro jelo.Adio, dragi moj “Nisam slao Slavici objavu na pregled, javila se ubrzo nakon što sam je postavio na fejs. Imala je samo jednu faktografsku primjedbu: uz školjke su popili po čašu vina, a Igor je primijetio kako bi uz takav ručak bolje pasao šampanjac. Nisam htio korigirati objavu; poželio je šampanjac, neka mu u objavi i stoji da je popio čašu šampanjca.

Moju objavu o Igorovoj smrti prenijele su sve novine i portali u bivšoj zajedničkoj zemlji. Sama objava na fejsu dobila je preko 3 tisuće lajkova, 640 komentara, 186 dijeljenja. Više nego ijedna druga objava ikad na mojem profilu.Govorio sam potom na komemoraciji u Novinarskom domu; nisam imao snage za oproštaj na Mirogoju, sugerirao sam Slavici Radu Šerbedžiju; njega je Igor iskreno volio, uzajamno su se voljeli.Igorovom smrću ostaje u našim životima golema praznina; nije uvijek bilo lako prijateljevati s njim, ali znalo je biti i čudesno zanimljivo. Baš neobičan, svoj, čovjek i intelektualac”, piše Velimir Visković.

Foto: Hina