Velimir Visković na svojoj Facebook stranici objavljuje serijal o Igoru Mandiću. U najnovijem nastavku piše o samoubojstvo Mandićeve kćeri jedinice Ade.
“A onda se Igoru dogodila velika osobna tragedija: u kolovozu 2004. u Bazelu mu je preminula kći jedinica Ada od posljedica pokušaja samoubojstva. U depresivnom stanju Ada je skočila s devet metara visine, ali kako je redovno trenirala trčanje, a pala u zemljano dvorište, samo je iščašila gležanj i natukla kuk. Javila se odmah mami i opisala ozljede, koje nisu navodile na mogući tragičan ishod, utoliko više jer ju je na liječenje primila slavna bazelska bolnica, koja je trebala rutinski riješiti te bezazlene ozljede.
Međutim, pojavili su se trombi i oni su prouzročili fatalan ishod: Ada je preminula od embolije, nenadano u trideset i šestoj godini života.Jedino dijete, kći na koju je Igor bio izuzetno ponosan. Udala se za sveučilišnog profesora anatomije. Sjećam se kako se devedesetih Igor pripremao za govor koji će održati na njemačkom na svadbi. Nije baš bio vičan njemačkom, ali naučio je govor napamet, izgovorio ga je preda mnom u Leksu. Bio sam njegova probna publika. Zadivio me koliko je impresivan u izvedbi.
Uopće nije imao tremu unatoč nedovoljnom poznavanju jezika; vjerujem da je jednako briljantan bio i na svadbi jer likom je bio impresivan govornik, a uvijek je govorio fluentno, mora da je zadivio prisutne.Iz razgovora s Igorom i Slavicom moglo se naslutiti da su se vremenom pojavili neki problemi u braku, Ada se platonski zaljubila u šefa svoje komparatističke katedre u Bazelu gdje je u međuvremenu počela raditi.
Vidio sam da su Slavica i Igor zabrinuti zbog njezinih problema, jer očito njihova jedinica nije tajila pred njima svoje osobne probleme. Kasnije sam, čitajući Igorove zapise shvatio kako su Mandići ljeto 2004. proveli s Adom uglavnom na Brijunima ne zbog uživanja u ljepotama prirode, već pokušavajući joj pomoći da prebrodi probleme.
Dugi razgovori majke i kćeri.Nisu uspjeli; po povratku u Bazel, Ada je pokušala samoubojstvo. Činilo se da ozljede nisu ozbiljne, ali unatoč vrhunskoj bolnici, ishod je bio fatalan.Susretao sam se s Igorom često tih dana nakon Adine smrti. Otac koji je nenadano izgubio dijete, jedino svoje dijete. On, snažan, i fizički i duhom, prekaljen u stotinama polemika, čovjek kojega su razni progoni samo očvrsnuli, sad je bio pogružen, psihički potonuo. Kao urednik znao sam da bih Igora morao nagovoriti da piše o Adi, o svemu što se s njom dogodilo. Budući da je knjiga koju pripremamo u osnovi dnevnik s elementima memoara i autobiografije, znam da će čitatelji očekivati piščevu iskrenu ispovijed o obiteljskoj tragediji. To bitno povećava intrigantnost knjige. S druge strane, kao prijatelj, pratio sam Igorovu unutarnju dramu, njegovu patnju. Ne mogu ga sada gnjaviti knjigom!
Ako mu je pisanje o smrti djeteta previše bolno, ne mogu ga nagovarati da piše.Vidjelo se koliko Igora sve pogađa; počeo bi nešto govoriti smirenim tonom, a onda bi podigao glas do razine vike, gnjevan na sav svijet. Sam mi je pričao kako se kljuka tabletama za smirenje, govorio mi o samoubilačkim idejama koje ga spopadaju: Adinom smrću njegov je život izgubio smisao. Nisam isključivao ni takvu mogućnost, u nekom kriznom trenutku rastrojstva očajni otac bi mogao podići ruku na sebe.Onda je u jednom trenutku rekao kako će sabrati Adine feljtonske zapise, koje je ona devedesetih objavljivala u Arkzinu, kako će tiskati njezinu knjigu.
S jednakom pomnjom s kojom je arhivirao svoje objavljene tekstove, Igor je devedesetih izrezivao iz novina članke svoje kćeri, imao je pripremljenu fasciklu s njezinim tekstovima. Iako Ada nije imala ambicija da ikad izda knjigu novinskih kolumni, Igor ih je čuvao; nakon njezine smrti shvatio je da bi se od tih nostalgičnih zapisa o raspadu Jugoslavije, o ratu doživljavanom iz hajdelberške distance (tekstovi koje je ona objavljivala u novinama Antiratne kampanje), mogu biti zanimljivi i publici i čuvanju uspomene na prerano izgubljenu kći.
U svakom slučaju, Igor je sebi postavio cilj, bar kratkoročan; kad bude tiskana Adina knjiga, razmišljat ćemo dalje o novom cilju. Glavno da se pokrene!Dobar znak, to znači da je Igor izišao iz duboke mračne rupe depresije. Održati živom uspomenu na Adu, podijeliti tu uspomenu s drugima. Povezao sam Igora s Milanom Šarcem, vlasnikom izdavačke kuće Konzor, za koju sam godinama radio kao vanjski glavni urednik (pa i objavio Igorovu knjigu Za našu stvar).
arac zna napraviti dobru knjigu, razumije se i u grafičko oblikovanje, nije opsjednut visokim nakladama; Adinu je knjigu zajedno s Igorom baš s velikom pomnjom radio sljedećih mjeseci; knjiga Pisma iz Heidelberga pojavila se 2005. godine.Učinilo mi se da je došao trenutak kad možemo nastaviti i naš rad na Igorovoj autobiografskoj knjizi Sebi pod kožu. Plašio sam se kako ću ga morati dugo nagovarati da u knjizi piše o Adi i njezinu odlasku, ali ne, sam je u sebi prelomio: ako namjerava dalje živjeti, pisat će o svemu, pa i o smrti vlastitog djeteta; pustit će svoje čitatelje da mu baš zavire “pod kožu”.
Poglavlje o Adinoj smrti bilo je pisano s iznimnom literarnom ekspresijom, bez patetike, s elementima crnog humora. Kad mi je donio to poglavlje, bio sam siguran kako će knjiga biti iznimno čitana. Igor je vrhunski pisac!Knjiga se pojavila 2006. godine; već se dosta znalo o njezinu sadržaju, književna publika pratila je nastavke u Sarajevskim sveskama i Književnoj republici. Postala je veliki hit, prodana je u desetak tisuća primjeraka, Igor nikad dotad nije objavio knjigu koja je doživjela takvu popularnost”, ističe Visković.
I