Vojislav Mazzocco, hrvatski novinar s više od 20 godina iskustva, otvoreno je progovorio o izazovima koje je nosila njegova karijera, razlozima za napuštanje novinarstva i kako se prilagodio potpuno novom profesionalnom putu. Mazzocco je priznao da mu se život drastično promijenio otkako je prije više od dvije godine prestao raditi kao novinar.
– Da sam ostao novinar, više ne bih bio živ, izjavio je, objašnjavajući kako je stres posla ostavio ozbiljne posljedice na njegovo zdravlje.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: EKSKLUZIVNO: VELIKI DOSJE O TRAGIČNOJ SMRTI DOKTORA ANTE ĆORUŠIĆA: Što se zapravo dogodilo?
Tijekom karijere, Mazzocco je stekao reputaciju hrabrog i direktnog novinara, što mu je često donosilo sukobe s moćnicima, ali i s političkim i ideološkim neistomišljenicima. U tim napadima znao je pretjerivati i neselektivno kritizirati i vrijeđati katoličke vjernike, piše HRT. Posebno negativan bio je njegov tekst o moćima svetog Leopolda Mandića koji je prije osam godina objavio na Indexu.
“Tijela dobrog dijela tih svetaca i svetica, ne zaboravimo žene, katolici jako vole mrtve i do smrti mučene žene, nastradao je nakon smrti. Tijela su im komadana i slana u razne dijelove svijeta. Prst na jednu, goljenica na drugu, lubanja na treću stranu. Kao u staroj hajdučkoj uzrečici: “Glava glavi, plećka harambaši, a fukara može i rebara”, dijelila su se tijela svetaca i svetica. Pa tko je imao više ugleda ili novca dobio je zanimljiviji dio tijela. Tu i tamo se, doduše, događalo da neki svetac ima i kerberske gene pa su se njegove glave znale pojavljivati istovremeno na dva-tri različita mjesta i baš sve su imale čudotvorne moći. I ni jednu Crkva nije proglašavala lažnom niti njene moći ništavnima.
Naravno da nije jer moć relikvija ne leži u njihovoj fizičkoj povezanosti s tijelom niti s genskim zapisom sveca koji se rukom, glavom ili bedrenom kosti služio za života, nego s njegovom dušom i zagovorom za vjernika koji se moli pred relikvijom.
Izuzetno pojednostavljeno, potpuno je svejedno moli li se vjernik pred otfikarenom glavom Svete Katarine Sienske, ili njenim desnim palcem nekoliko metara dalje, ili pred, recimo, komadom drveta. Dok god vjerujete da je molitva upućena izravno Bogu i da u samom objektu pred kojim se molite nema nikakvih nadnaravnih moći. U suprotnom, po katoličkom učenju, zapadate u praznovjerje ili bogohuljenje. Zemni ostaci, ma kako dobro očuvani, i ma koliko bili ukrašeni zlatom, srebrom ili dragim kamenjem, nisu i ne smiju biti predmet obožavanja. To je katolički nauk.
Zašto katolici uopće čuvaju komade tijela svojih velikana?
Zašto onda katolici uopće čuvaju komade tijela svojih velikana? Pa, odgovor se najvjerojatnije nalazi u vremenu prije Milanskog edikta, odnosno u vremenu kada su kršćani proganjani. Stari Rimljani bili su prilično praznovjerni. Nisu voljeli zalaziti na groblja ili u katakombe, plašili su se duhova. Kršćani su, razumno, izabrali baš ta mjesta za svoje obrede. Što je više leševa oko njih, to su manje šanse bile da naiđe Rimljanin. Tako i danas čuvaju komade leševa, iako Rimljana progonitelja više nema.
Tijelo svetog Leopolda Mandića dovezeno je prije nekoliko dana u Zagreb i tisuće vjernika pokorno su stajale u redu kroz sam centar grada ne bi li ga vidjeli. U staklenom lijesu vidjeli su najveći dio njegovoga tijela jer katolici ni u 20. stoljeću nisu odustali od običaja da dobrim ljudima odrežu komad tijela. Leopold Mandić tako je nakon smrti ostao bez desne ruke. No, to nije smetalo svima onima koji su došli pomoliti se pred mrtvim tijelom ili samo zadovoljiti bizarnu znatiželju razgledavanja leša. U miru i molitvi došli su pokazati poštovanje.
Učas je nestao mir koji im je donio sveti Leopold
Međutim, našlo se i nešto onih kojima je stajanje u redu da bi se razgledala lešina pomalo bizaran običaj. Pa su se počeli zafrkavati. Pa su se katolici, sasvim neusklađeno s onim što ih Crkva uči, razbjesnili i počeli prijetiti. I proklinjati. Zazivali su Božju pomoć u usmrćivanju obitelji onih koji se usude šaliti s njihovim svetinjama. Pardon, ne sa svetinjama nego sa zemaljskim ostacima ljudi čija su djela, po njima, svetačka. Učas je nestao mir koji im je donio sveti Leopold i pretvoriše se u sumanute krvožedne sljedbenike najvećih hitova Džihadi Johna. Jer su uvrijeđeni i ugroženi. Ugroženi iako su u većini i baš nitko nije ni prstom mrdnuo da im zaprijeti, niti je nekakva banda nevjernička nasrnula batinama na njihov skup”, pisao je tada Vojislav Mazzocco. U to vrijeme Mazzocco je vodio žestoke rasprave s katoličkim aktivistom Vicom Batarelom koji je za Teleskop prokomentirao životnu i profesionalnu promjenu svog nekad ljutog “protivnika”.
“Želim Vojislavu sve najbolje u životu. Uvijek smo se međusobno poštivali iako se nismo slagali u mnogim stvarima. Nadam se da će naći svoj duhovni mir, s obzira na to da smo podrijetlom iz istog sinjskog kraja nastavit ću moliti za njega našoj Gospi Sinjskoj da on i svi mi sagledamo svoje živote i pokajemo se pred Bogom za ono što nije bilo dobro i kada smo druge povrijedili”, rekao je Batarelo dodajući da bi i Mazzocco trebao preispitati svoje stavove koje je iznosio dok je bio novinar. Komentirao je i Mazzoccov tekst o svetom Leopoldu Mandiću koji je zgrozio i uvrijedio katoličke vjernike.
“Svi ljevičarski novinari misle da je “cool” i “napredno” napadati Katoličku crkvu, katolike i njihove svetinje. Ti ljudi su obično ideološki zavedeni. Uvjeren sam da Sv. Leopold Mandić moli za sve njih i njihovo obraćenje.
A bilo bi lijepo od tih novinara kada jedan dan uvide kako su povrijedili mnoštvo ljudi i vjerske osjećaje da te neke kontroverzne članke javno povuku ili se distanciraju od toga što su tada pisali. Tada će imati duhovni mir i smisao u svojim životima. To su jednostavno duhovna pravila. Negativne i ismijavajući stvari razaraju duše i društvo. Treba graditi a ne razarati”, zaključuje Vice Batarelo.
Foto: Hina