Bio je jedan od najvećih i najhrabrijih branitelja Vukovara, da je ostao živ pitanje je kakav bi bio tijek rata u Vukovara. Tako i danas govore njegovi suborci o Vinku Budimiru poznatom po nadimku Slon, čovjeku koji je bio čvrsti zagovornik ideje samostalne hrvatske države.

Uključio se i u osnivanje Hrvatske demokratske zajednice uoči prvih demokratskih izbora 1990. zbog čega je obitelj dobivala telefonske prijetnje. Umirivao ih je riječima da se onih koji anonimno zovu i prijete ne treba bojati. Nije imao puno dvojbi u kojem u kojem smjeru će ići velikosrpska politika nakon demokratskih promjena kad je riječ o hrvatskoj slobodi i samostalnosti.

Nakon pobjede hrvatske opcije na izborima 1990. izvjesio je hrvatsku državnu zastavu na zgradi mjesne zajednice u kojoj je živio. Nakon toga je došla skupina, tridesetak Srba, koji su tražili da se skine. Budimir je stupio ispred njih i rekao im: “Donijet ću vam ljestve. Skinite je ako imate hrabrosti”. Nisu se to usudili. Bio je odlučan i nepokolebljiv.

Rođen je 30. ožujka 1958.. bio je drugi od trojice sinova u obitelji Mare rođ. Đapić i Duje Budimira. Nakon osnovne škole upisao je srednju građevinsku, ali ju je zbog rane očeve smrti napustio, i zaposlio se u kombinatu Borovo kako bi mogao pomagati svojoj obitelji.

Radio je u tzv. Valjari, jednom od najtežih mjesta, ali se tamo moglo i pristojno zaraditi. S dugogodišnjom djevojkom Ružicom Pavković oženio se 1982., dvije godine kasnije dobivaju sina Duju, a 1989. i kćer Anitu. Kako je bio vrijedan i sposoban, započeo je gradnju obiteljske kuće, a otvorio je i kafić „Alkar“ na Trpinjskoj cesti.

Bio je čvrsto na zemlji, realan u procjenama. Mnoge je tada iznenađivao tvrdnjama kako će bivša JNA biti glavna udarna snaga velikosrpske politike u napadu na Hrvatsku pa i na Vukovar. Gledao je kako se raspoređuju oko grada, zauzimaju napadne položaje, surađuju sa srpskim pobunjenicima kojima su dijelili i oružje.

Kao odličan organizator zagovarao je što sustavniju pripremu kako bi se stvorila učinkovita hrvatska obrana Vukovara. Nabavljao je oružje, podizao moral kod onih koji su mislili da se tolikoj sili ne može oduprijeti, znao je i upozoravati svoje prijatelje koji možda nisu bili dovoljno svjesni ozbiljnosti situacije. „Vidim da je tebi ovo igra, vozikaš se na vespi i ganjaš djevojke, ali zapamti – svi ćemo visjeti na kandelabrima ako ne pobijedimo“, rekao je svom prijatelju jednom prigodom.

Neumorno je hrabrio one koji su još dvojili hoće li se uključiti u rat protiv tako nadmoćnog neprijatelja, koji je osim topništva imao na raspolaganju i tenkove te oklopna vozila, koji su kod običnih ljudi izazivali najviše straha.

Koliko su hrvatski branitelji u početku bili slabo naoružani govori i podatak da su se na straži izmjenjivali s dvije puške, radili su primopredaju. No, onda je, svjedoče, Vinko jednom prilikom došao do njih svojim vozilom, otvorio prtljažnik i podijelio im naoružanje.

Budimir je bio svjestan koliko su pri takvom odnosu snaga važni početni uspjesi u zaustavljanju agresora. „Nakon svakog njihovog napada koji odbijemo, bit će nas više, jer ljudi će vidjeti da nisu nepobjedivi. Idemo pokazati da se to može“, govorio je. U borbenim akcijama nije samo osobno sudjelovao, predvodio ih je.  

Tako je bilo i u noći s 25. na 26. kolovoza. U kafić Black and White u Borovu Naselju, došao je oko četiri ujutro. „Idem ja leći, javi ujutro ako bude frka”, rekao je suborcu. I bila je. Nitko tada nije znao da za nekoliko sati kreće prvi napad bivše JNA s tenkovima i oklopnjacima na Trpinjsku cestu.

Dogodilo se to odmah tog jutra, najprije je uslijedilo granatiranje iz pravca Trpinje, a potom su u napad na hrvatske položaje krenuli tenkovi i oklopnjaci, zemlja se tresla od podrhtavanja tla.

Neprijatelj je probio prvu liniju obrane i izbio na Lipovački put, a branitelji su se okupili i čekali pojačanje. I onda se pojavljuje kamion pun branitelja, predvodio ih je Vinko. U zadnji čas su ih zaustavili da ne iziđu na čistinu i postanu metom tenka bivše JNA koji je bio udaljen dvjestotinjak metara.

Tada su se rasporedili i uzvratili vatru napadačima. Tenk koji je nadirao tim putem pogodili su tri puta, dvaput iz RPG-a i jednom bombom, ali nisu ga uspjeli onesposobiti. Ipak, napredovanje bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi je bilo zaustavljeno. Branitelji se tada dogovaraju i kreću u protunapad lijevom i desnom stranom Lipovačkog puta.

Bivša JNA se počela povlačiti, pa tako i taj tenk. Vinko i još jedan suborac zastali su ispred jedne kuće za koju nisu znali je li sigurna. Vinko mu je pokazao rukom da prođe iza njega i pogleda dvorište i kuću. Ubrzo je, međutim, odjeknula eksplozija. Granata iz onog tenka ispaljena s gotovo 500 metara usmrtila je Vinka.

Iako nije preživio, taj dan se dogodilo ono što je stalno zagovarao. Branitelji su, iako uz velike žrtve, odbili napad agresora, vratili izgubljene položaje, moral je bio na vrlo visokoj razini jer se vidjelo da se neprijatelju, bez obzira na njegovu premoć u naoružanju, može zadati težak udarac. I broj branitelja je stalno rastao, to tim više jer su branili svoje kuće, domove.

Njegova supruga Ružica poslije je ispričala kako je Vinko inzistirao da ona s djecom napusti Vukovar.  „Moraš mi spasiti djecu, ovdje će biti krvi do koljena“’, rekao joj je. To što on ostaje u Vukovaru, ovako je objasnio supruzi: „Ako odem, kako ću poslije pogledati sinu u oči?“.

Vinkov rođak je njegovu obitelj prebacio automobilom kod rodbine u Krilo Jesenice, mjesto između Splita i Omiša. Potom je njegov brat tamo dovezao i njihovu majku. Dugo su te večeri, govori njegova supruga, sjedili i pričali, a oko dva-tri u noći nazvao je i Vinko. Tada su, kaže, posljednji put pričali. Sutradan su javili da je poginuo.

Vinkovo tijelo je njegov brat prevezao u Krilo Jesenice. Pokopan je 29. kolovoza 1991. privremeno u obližnjem Sumpetru u grobnici njima dotad nepoznatih ljudi koji su im tako izišli u susret. I drugi su im u tom vremenu pomagali i bili na usluzi, govori Ružica. Godinu dana kasnije Vinkovi posmrtni ostaci preneseni su na Mirogoj, pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja.

Na Lipovačkom putu još dugo godina je stajala visoka, nikad dovršena katnica. Bila je s puno rana od ratnih djelovanja, rupa od gelera i metaka. Na njoj stoji natpis: “U ovoj kući živio je vukovarski heroj Vinko Budimir, poginuo 26.  08. 1991. U ovoj ulici, tijekom velikosrpske agresije, braneći svoj dom, svoj grad i svoju domovinu”. Poginuo je nekoliko stotina metara od svoje kuće. Imao je 33 godine.

Vinko je jedan od onih izrazito zaslužnih što je Vukovar tako dugo, gotovo tri mjeseca, iako u potpunom okruženju, odolijevao napadu velikosrpskog agresora, vežući uz sebe brojne njihove snage pa i one navodno elitne koje su tamo slomile zube.

Bio je autoritet, pravi vođa, govore za njega. Vjerovao je u slobodnu Hrvatsku, organizirao je obranu Vukovara, poticao je i druge da se ohrabre i u njoj sudjeluju, iznimno velike su njegove zasluge za  odbijanje prvog napada oklopne kolone bivše JNA na Trpinjsku cestu koja će nedugo potom postati „groblje tenkova“.  

Dao je za Vukovar i Hrvatsku sve što je imao, pa na kraju i svoj život. S pravom ga se drži jednim od najvećih junaka obrane Vukovara i Hrvatske. 

Naslovna fotografija: Hina/Ilustracija

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu