Jedna od najkontroverznijih priča Olimpijskih igara u Parizu dolazi iz ženskog boksa, gdje su prašinu prvo podigle najave nastupa dviju boksačica, Imane Khelif i Lin Yu-ting, a onda je sve erumpiralo nakon prvog nastupa jedne od njih.

Alžirka Imane Khelif pobijedila je Talijanku Angelu Carini nakon što je ona predala meč već nakon 45 sekundi. Talijanka jednostavno nije izdržala prvih nekoliko udaraca boksačice koju mnogi ne žele na OI-ju.

To je izazvalo bijes onih koji smatraju kako osobi s viškom testosterona, diskvalificiranoj sa SP-a jer nije ispunila kriterije prihvatljivosti za sudjelovanje u ženskom natjecanju, nije mjesto u ringu sa sportašicama.

No treba reći kako se u slučaju Alžirke ne radi o osobi koja je službeno mijenjala spol, već se oduvijek vodila kao žena, javlja Dnevnik.hr.

O toj kompleksnoj temi i sve većim problemu u sportu koji je sada dodatno dobio na važnosti jer se našao pod povećalom svjetske javnosti porazgovarali smo s doc. dr. sc. Matijom Matom Škerbićem, doktorom filozofije sporta s Fakulteta hrvatskih studija, autorom knjige “Filozofija sporta: Nastanak i razvoj jedne discipline”.

Kako komentirate situaciju s Lin Yu-ting i Imane Khelif, dvije boksačice koje se natječu u ženskoj konkurenciji u boksu?

”Ta je odluka Međunarodnog olimpijskog odbora zasigurno ogromno iznenađenje, za neke i baš pravi šok iz više razloga. Radi se o kontaktnom sportu u kojem je cilj borbe nokdaun, a prijetnja za zdravlje i opasnost od tjelesnih i inih je ozljeda veoma velika.

Potom su tu zabrane velikih sportova proteklih godina – redom Rugby Unon (2021.), World Athletics (2022.), pa World Aquatics i International Cycling Union (2023.) – transrodnim sportašicama da se natječu u ženskim kategorijama iz razloga sačuvanja integriteta i poštenja natjecanja, te sigurnosti (rugby), za koje se smatralo da su određeno razrješenje za cjelokupni sport: stvaranje otvorene kategorije i odvojene i zaštićene ženske kategorije

I na kraju, odluke koju je International Boxing Association (IBA) donijela na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu donijela kojom je dvoje boksačica zabranio nastup na svjetskom prvenstvu upravo iz razloga očuvanja poštenja i integriteta natjecanja

Osobno, jako mi se sviđaju efektne poante Miroslava Imbriševića, filozofa prava hrvatskog podrijetla s University of London, koji govori kako se ovdje događaju ”pravne fikcije” gdje određene osobe promjenom roda vrše promjenu spola, javlja Dnevnik.hr.

Naime, promjenom svoje sociološki uvjetovane rodne kategorije, vi u sportu možete promijeniti i biološku ili spolnu kategoriju. Rečeno jednostavnije, iako rođeni kao muško, iz razloga što se osjećate kao žensko, živite kao žensko i(li) vam u osobnoj iskaznici piše da ste žensko, vi ostvarujete pravo da se natječete u ženskoj kategoriji koja je spolna te je uvedena upravo radi toga da doskoči muškim fiziološkim prednostima i muške udalji iz ženskog sporta.

To je tzv. nužna diskriminacija da bi se sačuvao integritet i poštenje natjecanja u ženskim kategorijama.

Zanimljivo, upravo na posljednjoj konferenciji na kojoj sam imao predavanje o ovoj temi u Splitu prošli tjedan (It’s (not) fair: transgender athletes in female categories in sport), prof. Goran Kuvačić s Kineziološkog fakulteta u Splitu, postavio mi je pitanje što bi se dogodilo ako bi netko poput Mikea Tysona odlučio promijeniti spol? Nismo ni pomišljali da bi se ovakvi slučajevi mogli dogoditi.”

Koja argumentacija stoji iza dozvole da se natječu na OI, ako znamo da su diskvalificirani na kraju natjecanja tijekom prošlogodišnjeg svjetskog prvenstva?

”Treba razumjeti nekoliko stvari. Prvo, premda IOC poštuje odluke svakog sporta zasebno po pitanju (ne)uključivanja transrodnih sportašica u ženske kategorije (sukladno naputcima iz 2021), IOC je suspendirao IBA-u te ona nije rukovodeća za natjecanje u boksu na OI, već novooformljeni ‘IOC’s Paris 2024 Boxing Unit’ (IBU) čija su stajališta i pravila ponešto relaksiranija. Time i odluka IBA sa svjetskog prvenstva nema nikakvog upliva ili pravne snage.

Drugo, IBU koristi pravila IOC iz Tokija 2021. odnosno Rija 2016., što zapravo znači da koriste propise po kojima je potrebno sniziti razinu testosterona na ispod 10 nmol/L (nanomola po litri) te da je potrebna obvezatna terapija od neprekinutih 12 mjeseci prije OI. Po tom je pravilu zapravo nastupila i jedina transrodna sportašica na OI do sada, Laurel Hubbard iz Novog Zelanda u dizanju utega.”

Nije samo do testosterona

”To je zapravo šokantno, jer je znanost dokazala u međuvremenu da supresiranja testosterona ne djeluju. Kako bi rekao Miroslav Imbrišević, ”testosterone is not the only game in town”, već su tu razne prednosti muške fiziologije na koje razina testosterona nema upliva: mišićna masa, gustoća kostiju, veće srce i pluća itd.

Uostalom, već je mnogo puta postavljeno pitanje o tom pravilu razine testosterona – zašto je kao granica određena razina od 10 nm/l, kada je prosječna ženska razina 2,8 a muška oko 24.”

”Treće, IOC inzistira da se radi o osobama s DSD-jem, odnosno o osobama s poremećajem diferencijacije spola ili interseksualnim osobama poput slavne 800-metrašice Caster Semenye iz JAR-a. Ovdje ne bih ulazio u biologiju priče, jer o tome trebaju pričati stručnjaci iz područja medicine i biologije, ali se svakako može uputiti na odluku najvišeg sportskog sudskog tijela CAS u Laussanei u slučaju Semenyine tužbe protiv World Athletics koja joj je zabranila natjecanje u ženskoj kategoriji.”

Odluka suda čuva jednakost šansi za pobjedu sportašica

”Odluka suda od 1.5.2019., kao i objašnjenje, javno je dostupna, ali i vrlo znakovita te nadasve relevantna i za slučaj dvije boksačice. U njoj su obrazlaže svoju odluku razlozima ”nužne diskriminacije” koja zapravo čuva jednakost šansi za pobjedu svih sudionik/ca natjecanja, poštenosti i pravednosti natjecanja i sportskog fair playa.

Dodatno, Mark Adamas je u ime IOC iznio nekoliko ”službenih” objašnjenja i(ili) opravdanja. Tako, on tvrdi da je dvoje sportašica ”legalno žensko” jer im tako piše u putovnicama. To je zapravo vraćanje starih i napuštenih argumenata iz literature da se natječeš u kategoriji koja ti piše na službenim dokumentima.

Drugi argument koji je naveo je da su se obje već ranije natjecale u ženskim boksačkim kategorijama. Naravno, ovdje mnogi postavljaju pitanje o tome kako ranija neispravljane ili dozvoljavane nepravde mogu postati razlog da se omoguće ili opravdaju one sadašnje ili buduće. Nadalje, Adams ističe kako je to sve jako kompleksno te dovodi u pitanje donosi li muški pubertet boksači(ca)ma doista jasne prednosti u natjecanju i borbama. Na kraju, zalaže se za ”disciplina po disciplina” i ”sport za sportom” pristup u kojem bi se razmatralo svaki sporta s njegovim specifičnostima i kontekstom.”

Do kada bi se trebalo u sportu priznavati promjena spola?

”Rekao bih da je ovo pitanje za biologiju i medicinu. Odluka World Aquatics je da se transrodne osobe mogu natjecati u ženskim kategorijama samo i jedino ako su tranziciju izvršila prije dvanaeste godine života ili ulaska u pubertet, što god dođe prvo, te objasnila svoju odluku ireverzibilnošću tjelesnih promjena koje se događaju osobi koja uđe u i prolazi kroz muški pubertet te tako nepovratno stječe neke fiziološke prednosti u odnosu na osobe koje tjelesne promjene doživljavaju prolazeći kroz ženski pubertet. ”

Je li rješenje jedno pravilo za sve sportove?

”Kada donosimo pravila, najljepše je kada možemo donijeti neko koje vrijedi za sve te da se stvari postave tako da su najjednostavnije moguće: dobro/zlo, ispravo/neispravno… No u stvarnosti to je veoma rijetko slučaj i najčešće su stvari kompleksne i slojevite. U konkretnom slučaju može se donijeti pravilo za sve na način kako je to napravila World Aquatics.

No, neki sportovi možda ne smatraju da je to tako važno, posebice sportovi igre poput nogometa, košarke ili odbojke u kojima možete nadigrati suparnike bez obzira na njihovu snagu, visinu itd. Možda je u tom smislu znakovita odluka Španjolskog košarkaškog saveza od prije otprilike mjesec dana da dozvoli transrodnoj košarkašici da se natječe za ženski tim. U svakom slučaju, u utrci trčanja, plivanja ili vožnje bicikala to je praktično nemoguće. ”

Trebaju li same sportašice više dizati glas?

”Sportašice najčešće daju do znanja o tome što misle ili kako se osjećaju na neki izravan ili manje izravan način. Moje je mišljenje da se ovdje radi o pitanju za institucije, koje moraju podnijeti teret problema i odluke/a i to ni na koji način prebacivati na sportašice. Njih treba zaštiti i smanjiti njihovu ranjivost, kako u sportskim natjecanjima tako i u široj društvenoj percepciji i kontekstu.

Sport je tako i u tom smislu već i donio odluke u prošlosti, poput primjerice uvođenjem ženskih kategorija da bi se ukinuo upliv muških prirodnih ili bioloških prednosti. Zasigurno bi prije donošenja ovako važnih odluka bilo poželjno upitati sportašice za njihovo mišljenje, primjerice putem anonimne i kvalitetno pripremljene ankete, te onda respektirati njihove odgovore odnosno mišljenja.

Možemo samo zamišljati kako se mogu osjećati kada odličje ili mjesto na Olimpijskim igrama zauzme transrodna osoba.”