Odlaze polako mnogi od onih koji su dali veliki obol obrani i oslobođenju Hrvatske u Domovinskom ratu. Jedan od njih je i Željko Karoglan Apač, hrvatski ratnik koji je među prvima ušao u Knin tog povijesnog 5. kolovoza 1995. godine u veličanstvenoj vojno-redarstvenoj operaciji Oluja.

Željko, umirovljeni časnik Hrvatske vojske, vojni invalid, preminuo je u 61. godini života u svojoj kući u ožujku ove godine. Znao je za svoju bolest, ali njome nije htio opterećivati druge. Dok je bio u bolnici tražio je od liječnika da ga puste kući za vikend posaditi krumpire.

Nekih mjesec dana prije nego što je preminuo radio je neki zid oko kuće. Govorio je kako malo teže diše, neka manja upala na plućima, međutim znao je da ta bolest ne bira.

Obitelj je pripremio za to, rekao im je da ne želi vojnu počast na sprovodu. Bio je skroman i samozatajan. Na groblju u Zmijavcima kod Imotskog ispratilo ga je ogromno mnoštvo sumještana, suboraca, prijatelja.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Visković protiv Thompsona: Očito smatraju da je on jači od antraksa

Mnogi su ga poštovali i cijenili. Kako zbog ogromnog doprinosa kojeg je dao obrani i oslobođenju Hrvatske, tako i zbog onoga što je radio poslije, u miru. A radio je cijeli život. Nije bio od velikih riječi. Bilo mu je draže, kako je govorio, cijeli dan tući kamen, nego dvije minute davati izjavu medijima pred kamerama i mikrofonima.

A u ratu je bio izvidnik, od prvog do zadnjeg dana rata, što je jedna od najtežih vojnih zadaća. Oni su uvijek trebali biti prvi, tik do neprijateljskih položaja, a često i iza njihovih prvih linija.  

Najprije je to bio u Trećoj imotskoj bojni, potom u Izvidničkoj brigadnoj satniji u kojoj je kasnije bio i njezin zapovjednik, a pred kraj rata izvidnik u Oklopnoj bojni. Dakako, sve u 4. gardijskoj brigadi. Pet puta je ranjen.

Bio je istinski junak i iznad svega čovjek, govore oni koji su ga poznavali. Imao je nevjerojatnu energiju, cijela brigada ga je obožavala, govore njegovi suborci. U jednom od svojih rijetkih istupa opisao je kako se dogodio taj ulazak u Knin.

Oglušili su se o zapovijed nadređenog, a to je bio legendarni Andrija Matijaš Pauk, po kome je 4. gardijska kasnije dobila ime.

Matijaša pamtimo po izjavi „kad krenemo gorjet će nebo i zemlja“, kojima je hrabrio svoje suborce uoči velikih oslobodilačkih operacija, a poginuo je u zadnjoj akciji hrvatskih snaga u Bosni i Hercegovini, Južni potez.

Iako je bio poznat kao iznimno čvrst i strog časnik koji je tražio od svojih vojnika stegu i red jer se, govorio je, tako spašavaju životi, nije ih kaznio zbog tog neposluha jer bila je riječ o posebnoj situaciji koji su čekale generacije. A uostalom, oni su se ubrzo i vratili na pozicije gdje su trebali biti.

„Taj smo trenutak svi čekali pet godina, za njega ginuli, svi smo mi živjeli za to da uđemo u Knin i oslobodimo ga“, govore Željkovi suborci u vezi s tim događajem o kojem se puno govori. On sam je u jednom od rijetkih istupa za medije ispričao što se zapravo tada dogodilo.

„Ujutro 5. kolovoza prošli smo raspored Sedme i zaputili se ka Kninu. Već je išla kolona tenkova, a mi smo formirali strjeljački lanac. Razvili smo se u širinu“, opisao je svojedobno kako je do toga došlo. „Nismo mogli odoljeti. S tenkom Sveti Duje prošli smo tablu Knin“, kazao je.

„General nas je nekoliko puta zvao da se vratimo. Trebalo je čuvati desni bok od prodora neprijateljskih snaga… Ali mi smo išli prema Kninu. Kad smo došli do ulaza jednostavno srce nije moglo izdržati… tako da smo prošli tu tablu. Onda nas je Matijaš opet zvao, nekoliko puta, pa smo se vratili na temeljnu zadaću“, rekao je.

Dodao je i kako je sve dalje teklo tog 5. kolovoza. „Popeli smo se na tvrđavu, a ondje je bila Sedma gardijska brigada. To se čestitalo, ljubilo, slikalo, trajalo je to par sati, a zatim smo sišli dole i nastavili svatko svojim zadaćama“, rekao je Karoglan. Tu noć su spavali u vojarni, a onda je njegova postrojba krenula dalje.

Treći dan su ušli u Srb, a četvrtog dana su nastavili prema Bosanskim Osredcima. U tom mjestu iza željezničke postaje bio je kraj njihovog puta u Oluji, u popodnevnim satima zamijenile su ih zadarske postrojbe koje su pristigle autobusima. Željko se sa svojim suborcima, kako je rekao, vratio u Knin 8. kolovoza navečer.

Suborci ukazuju na njegovu izuzetnu hrabrost. „Uvijek je bio prvi, kod njega nije bilo “Vi idite!”, nego “Ja idem, a vi lagano za mnom!”, rekao je Borislav Lapenda, predsjednik Udruge Četvrte gardijske brigade dodajući kako je on jednostavno bio svoj. Radio je sto na sat, živio je sto na sat, u najboljim danima svoje mladosti odradio je svoje, stvorio državu i krenuo dalje, posvetio se obitelji, ali je, nažalost, zanemario svoje zdravlje, govori Lapenda.

Na njegovu preranu smrt u Hrvatskom saboru se osvrnuo Ivica Kukavica, zastupnik Domovinskog pokreta, i sam branitelj. „Postao je istinska legenda 4. gardijske brigade, osoba koja je radila nemoguće, osoba kojoj smo se svi divili. Bio je najhrabriji među najhrabrijima“, kazao je Kukavica ukazavši na činjenicu visoke smrtnosti branitelja.

Pozvao je sve da se odgovorno pristupi prema braniteljima koji sada ulaze u treću životnu dob, sasluša ih se i pomogne koliko može te da im mi kao društvo, damo ono što zaslužuju zbog svega što su napravili za nas, a to je poštovanje, rekao je zastupnik DP-a.

O problemu zanemarivanja vlastitog zdravlja kod branitelja, jer u Hrvatskoj postoje Veteranske bolnice gdje se kroz preventivne preglede može puno bolesti izbjeći, ili barem njihovo liječenje olakšati, a tamo branitelji ne trebaju dugo čekati nego brzo dolaze na red, ukazao je i čelnik Udruge Četvrte gardijske brigade.

„Branitelje je strah otići kod liječnika, a što smo sve prošli, milijun puta pokisli, smrzli se sto i jedan put, bili gladni, da ne spominjem ranjavanja… Sve to dolazi na naplatu. Moramo voditi brigu o svom zdravlju,, to nam ne smije biti sporadična stvar“, kazao je Lapenda.

A Petar Malbaša, ratni snimatelj te brigade kazao je kako je Željko bio pravi fajter, rođeni ratnik. „Ratnici kao što je Apač imali su najteže zadaće u svim operacijama: Maestral, Zima 94, Skok 1, Skok 2, Oluja i Južni potez, da tijekom noći dođu blizu, skroz ispred neprijateljske linije. Cijele noći oni tu leže i kad topništvo u dva sata ujutro počne tući, oni prvi probijaju crtu“, kazao je Malbaša.

Predsjednik Udruge Treće imotske bojne Dubravko Šumanović ovako ga je ispratio: „Gubitkom našeg Apača nismo samo izgubili velikog ratnika, domoljuba i neustrašivog branitelja, suborca već čovjeka i prijatelja, koji je u svakom trenutku bio spreman pomoći“,  rekao je.

Od Karoglana se dirljivom objavio oprostio i načelnik Zmijavaca Mijo Šuto. „Otišao je tiho, onako kako je i živio – skromno, bez velikih riječi, ali s velikim djelima. U najtežim danima za Domovinu, kad je bilo najpotrebnije, stao je prvi. Nije pitao za sebe, išao je srcem, a srce mu je kucalo za Hrvatsku“, napisao je Šuto iskazavši na kraju duboku tugu zbog odlaska „jednog od zadnjih istinskih ratnika – legendarnog vojnika, ali još većeg čovjeka“.

Kakvu je ulogu imao na svom ratnom putu dovoljno govori i kratka izjava njegova suborca iz 4. gardijski brigade. Čovjek je uvijek bio kilometrima ispred svih nas, doslovno, kazao je posebno pak istaknuvši – bio je uvijek prvi baš tamo gdje je bilo najteže i kad je bilo najgore.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.

Foto: Hina