PROFESOR VALERIJE VRČEK PIŠE O DIVLJEM BRAKU POLITIKE I STRUKE: Prijeti li nam tiranija eksperata

PROFESOR VALERIJE VRČEK PIŠE O DIVLJEM BRAKU POLITIKE I STRUKE: Prijeti li nam tiranija eksperata

U vrijeme posrtanja društva prema normalizaciji života sve su glasniji oni koje nitko nije izabrao da određuju prioritete, niti da donose političke odluke. Strano tijelo u obliku kriznog stožera sublimiralo je u paraministarstvo. Medicinski eksperti su se zaigrali i zaboravili da živimo u laičkom društvu čiji predstavnici imaju demokratski legitimitet. Članovi su stožera preuzeli na sebe političku odgovornost i poput metastaze se  proširili u sve pore društvenog života. Epidemiolozi, infektolozi, virolozi i biolozi svih vrsta tumače uvjete turističkih aranžmana, kroje početak i završetak školske godine, crtaju okvire gospodarskih aktivnosti, određuju vrijeme potrebno za potpuni poraz koronavirusa, zatvaraju tržnice, otvaraju trgovine, zatvaraju parkove, prijete povratkom restrikcija…

Neomarksizam kriznog stožera

U pozadini otetih kompetencija i odgovornosti, čuje se dodatna jeka eksperata i znanstvenika koji poput satelita kruže oko stožera, oko konstrukta koji je postao prečac za lagani ulaz u političke dvore. Divlji brak politike i struke, uz podršku medijskog jednoumlja, nalikuje na pokušaj restauracije već ranije propalog društvenog eksperimenta. Vlast u obliku prosvjetiteljskog stožera i narod pretvoren u „ostanidoma“ kohortu neodoljivo podsjećaju na marksizam, na „jedini sustav znanstveno utemeljenog rješavanja ljudskih problema“ (Joseph Ratzinger). To je skoro pa prirodna pojava u povijesti: nakon neispunjenih obećanja raznih religija, nastupaju „strogo znanstveno utemeljene političke prakse“. Ili, kako govori Hans Magnus Enzensberger: „Ako su nekad za iskorjenjivanje svih jada bili nadležni šamani i čudotvorci, danas su to molekulski biolozi i genetičari; a o besmrtnosti više ne govore svećenici nego istraživači.“

Znanstvena Država Racionalija

Euforija novih spasitelja, poznato je, završila je debaklom krajem drugog tisućljeća. No, kako je tada upozoravao Ratzinger „posve je vjerojatno i zamislivo da će nam ususret doći novi oblici marksističke slike svijeta“. Jedan takav poznat je pod krilaticom „društvo znanja“, u kojem društveni odnosi i političke odluke predstavljaju derivate znanstvenih dokaza. U takvom se društvu potiskuje tradicija, iskustvo, estetika, predaja, anegdotalno znanje, predosjećaj, oprez ili analogija, a nameće se izračun, laboratorijski nalaz, referenca u časopisu „Nature“, statistički pokazatelj, neoboriva činjenica… Državu u kojoj vlada razum, Neil deGrasse Tyson, poznati astrofizičar i komunikator znanosti, naziva „Racionalija“. Njegova se želja upravo sada ostvaruje pojavom ekspertnih struktura vlasti, u kojima su krizni stožeri ćelije kriptomarksizma, sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom kao centralnim komitetom.

Znanost može narušiti demokratski sustav

U najnovijem izvješću Njemačkog etičkog vijeća, u kojem se prikazuju etičke posljedice koronakrize, upozorava se da je prepuštanje političkih odluka znanstvenicima suprotno ideji demokracije: „Odluke se ne mogu i ne smiju temeljiti isključivo na medicinskoj znanosti… Delegiranje političkih odluka u ruke znanosti narušava temelje demokratskog legitimiteta.“ Političke odluke moraju donositi institucije koje su dobile mandat javnosti, pa stoga imaju političku odgovornost za nastalu situaciju. Znanstvenici mogu biti savjetnici, ali ne organi vlasti. Oni su dobre sluge, ali loši gospodari.
Nijedan normalni znanstvenik s akademskim profilom ne smatra da njegove procjene moraju biti implementirane u svakodnevni život ili prevedene u odluke s političkim impaktom. Akademska znanost je bezinteresna intelektualna avantura. To je vrsta sekularizma, odvojenosti znanosti i države, koja omogućuje slobodu i neovisnost znanstvenog istraživanja i razmišljanja. Svaka financijska ili ideološka ovisnost pretvara znanstvenika u malo čudovište, u džepara ili lešinara.

Znanstveni proletarijat i pet minuta slave

Država, ako nije kontaminirana kriptomarksizmom, treba upravo slobodne znanstvenike da razmišljaju bez recepta i govore bez narudžbi, kako bi društvo postalo vlasnikom velikog broja mogućih scenarija, argumenata, ideja i upozorenja. To je jedan od razloga zašto znanstvenik kao znanstvenik teško može biti članom partije. Za razliku od takvih intelektualaca, članovi kriznih stožera svih zemalja, uključujući Hrvatsku, ponašaju se kao sljedbenici scijentološke sekte. Prekoračili su svoje ovlasti, precijenili svoje mogućnosti, te bez stila i autoritarno, svakoga dana, tumače istinu, prodaju vrijednosti i određuju svakodnevni život izoliranih ljudi.
Važno je prepoznati pojavu i mehanizme tiranije eksperata, jer već ove nam zime, prema njihovim najavama, prijeti drugi val reanimiranog koronavirusa, novih preventivnih dosjetki i pet minuta njihove slave.

 

Foto: Hina

Valerije Vrček je redoviti profesor u trajnom zvanju i predstojnik je Zavoda za organsku kemiju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu

 

 

 

Facebook Comments