Zašto su Nijemci i nakon pada nacizma bili uvjereni da su atentatori na Hitlera izdajnici?

Zašto su Nijemci i nakon pada nacizma bili uvjereni da su atentatori na Hitlera izdajnici?

Institut za demoskopiju Allensbach obavio je u ljeto 1951. jednu vrlo važnu anketu na temu – što mislite o događaju koji se dogodio 20. srpnja 1944. godine? Rezultat ispitivanja je pokazao da tek jedna trećina ispitanih Nijemaca ima pozitivno mišljenje o ženama i muškarcima koji su pokušali srušiti Hitlera i njegov režim. Još 1956. godine se većina građana Njemačke izjasnila protiv imenovanja jedne škole po Clausu Schenku von Stauffenbergu – neuspješnom atentatoru na Adolfa Hitlera, piše DW.

Drugim riječima, Nijemcima je doista dugo trebalo da odaju priznanje članovima otpora i planiranog atentata. Ono što se danas samo po sebi razumije, u “stvarnosti je zapravo rezultat jednog dugog i vrlo složenog procesa”, napisao je svojevremeno Johannes Tuchel, voditelj Memorijalnog centra njemačkog otpora u Berlinu. On navodi kako se mnogo toga u početku ignoriralno, potiskivalo i zaboravljalo.

Theodor Heuss i buđenje njemačke savjesti

Atentat na Adolfa Hitlera 20. srpnja 1944. godine bio je najvažniji pokušaj njegovog svrgavanja s vlasti tijekom vladavine nacista. Članovi grupe otpora bili su pripadnici njemačkog plemstva i vodećih krugova Wehrmachta. Časnik Claus Schenk Graf von Stauffenberg pokušao je usmrtiti Hitlera postavljenim eksplozivom u njegovom glavnom stožeru. No, diktator je preživio, državni udar završio neuspjehom. Von Stauffenberg je smaknut već tijekom sljedeće noći – a u danima koji su slijedili i stotine drugih koje su nacisti mogli dovesti u vezu s atentatom.

Prvi predsjednik Savezne Republike Theodor Heuss pomogao je Nijemcima da otvore oči i počnu cijeniti ljude koji su pružali otpor Hitleru

Borci, članovi ove grupe otpora, proglašeni su i predstavljeni kao izdajnici, kao oni koji su prekršili „prisegu domovini“ kojom su se zakleli Hitleru na vjernost. Ovo mišljenje se toliko ustalilo u svijesti Nijemaca da se ono zadržalo i dugo vremena nakon Drugog svjetskog rata. Tek je Theodoru Heussu, prvom kancelaru Savezne Republike Njemačke uspjelo i kod Nijemaca probuditi osjećaj da otpor prema Hitleru nije bio izdaja te da je von Stauffenbergovo odbijanje poslušnosti nešto što zaslužuje priznanje. “S pravne i moralno-povijesne strane ‘prisegu domovini’ je već prije atentata višestruko prekršila jedna druga osoba”, rekao je Heuss 1954. godine prilikom obilježavanja 10-te obljetnice neuspjelog atentata. To je ujedno bilo i prvo službeno obilježavanje ovog događaja uopće.

Institucije kulture sjećanja

“Govor Theodora Heussa označio je prekretnicu u percepciji njemačkog otpora”, kaže Rüdiger von Voss u razgovoru za Deutsche Welle. Održavanje sjećanja na članove otpora (jedan je od njih bio i njegov otac) jedna je od njegovih životnih zadaća.

Vođa pobunjenika protiv Hitlera Claus Graf Schenk von Stauffenberg

Povodom 70-te godišnjice pokušaja atentata, von Voss je objavio knjigu u kojoj je skupio sve govore održane u Saveznoj Republici Njemačkoj vezane za ovaj događaj. „Ovi govori daju jedan sjajan pregled diskusija vezanih za duhovne, ali i političke aspekte ovog otpora“, kaže von Voss. Ujedno, ovaj rad, odnosno, govori dokumentiraju i tijek promjene značenja 20. srpnja 1944. – u međuvremenu ovaj datum ima svoje čvrsto mjesto u njemačkoj kulturi.

Von Voss isto tako u knjizi naglašava jedan aspekt koji je pogotovo tijekom 50-ih i 60-ih godina u Njemačkoj bio vrlo aktualan, a to je – gdje su granice poslušnosti i kada je vrijeme za neposluh, odnosno, “izdaju”? Tako je primjerice Theodor Heuss u svom spomenutom govoru naglasio kako “postoje situacije kada odbijanje poslušnosti ima povijesnu važnost…”. Nekoliko godina kasnije, 1958. godine, socijaldemokrat Carlo Schmid je u svom govoru naglasio da “ukoliko ne postoji nikakav drugi način oslobođenja od tiranije, da je tada moralno gledano dozvoljeno – ubijanje kako bi se cijeli narod spasilo od neljudskosti koja je na pomolu…”

Drugim riječima, dugo je trajalo dok članovi otpora u njemačkom sjećanju nisu dobili mjesto koje zaslužuju. Jedan od njih koji je dao svoj doprinos njihovom priznanju svakako je bio i književnik Carl Zuckmayer. On je u svom govoru 1969. godine rekao sljedeće: „Ljudi koji su planirali atentat znali su da postoji tek malo nade da će u tome uspjeti, no usprkos tome su se usudili pokušati…“.

“Nijemci ali i drugi se i danas slično ponašaju…”

Prvo veliko obilježavanje ovog događaja dogodilo se tek 1990. godine. Iako tada nije bila riječ o nekoj “okrugloj” obljetnici, ovo je bilo prvi put da se cijela, ujedinjena Njemačka prisjetila ovog dana. Naime, vodstvo bivšeg DDR-a godinama je ignoriralo ovaj događaj prije svega zato što se konzervativni i plemićki pripadnici otpora oko von Stauffenberga nisu uklapali u sliku idealnog socijalističkog čovjeka.

Kasnije njemački predsjednik Roman Herzog u svojim je obraćanjima javnosti podsjetio na dvije diktature (onu Hitlerovu i DDR) tijekom kojih Nijemci “nisu činili ništa već samo skretali pogled u stranu”. A po njegovom mišljenju se na sličan način ponaša i većina Nijemaca, ali i ne samo oni već i mnogi drugi – “i zato govorim danas ovdje o tim sasvim normalnim, prosječnima građanima u jednoj totalitarnoj državi”.

Pomanjkanje civilne hrabrosti

A danas? Izdajnici iz prošlosti su u međuvremenu postali junaci. Obilježavanje 20. srpnja je sastavni dio službenih manifestacija. No, kako naglašava von Voss, “u školama njemački otpor protiv Hitlera još uvijek nije dobio svoje pravo mjesto”. U vezi s time još uvijek postoje određeni deficiti. “Pri tome je upravo osvjetljavanje tema i ideja otpora toliko važno. A bez civilne hrabrosti nema uspjeha demokracije”, zaključuje pravnik von Voss.

Foto: Kancelarka Angela Merkel  na komemoraciji  u  Berlinu/ Epa

Facebook Comments