Zašto urednici vodećih hrvatskih medija izbjegavaju prozvati Vladimira Šeksa i Dražena Bošnjakovića?

Zašto urednici vodećih hrvatskih medija izbjegavaju prozvati Vladimira Šeksa i Dražena Bošnjakovića?

Dobro jutro hrabri i pravdoljubivi urednici mainstream medija! Čestitam vam na hrabrosti što ste se, šest godina od stupanja na snagu i gotovo osam godina od izglasavanja sramotnog Kaznenog zakona koji regulira uvrede, klevete i javno sramoćenje, usudili u Jutarnjem listu „hrabro” progovoriti o tome kako spomenuti Zakon opasno ugrožava slobodu govora i medija, a u konačnici i krhku hrvatsku demokraciju.

Sporni Kazneni zakon je na snazi od 1. siječnja 2013. godine, a u njemu je pored postojećih kaznenih djela uvrede i klevete, koji su do tada postojali u hrvatskom zakonodavstvu, uvedeno i novo kazneno djelo sramoćenja. Kada sud procijeni da je novinar nekoga sramotio “putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže”, može ga osuditi na kaznu od 360 dnevnica.

Nakon pomnog čitanja članka u kojemu govore mahom glavni urednici vodećih hrvatskih medija, nisam siguran da je borba za opće dobro i slobodu govora pokretač ovog neobičnog javnog vapaja. Jer da im je to cilj, onda ne bi šest godina više-manje mirno gledali kako se pojedini političari, poduzetnici, suci… doslovno iživljavaju nad novinarima i pojedinim medijima.

Ponekad su neki od tih glavnih urednika, koji su iznenada otkrili ljubav prema slobodi govora, i sami sudjelovali u nečasnom poslu jer su, nakon što su političari zaprijetili tužbom, tražili od novinara da povuku svoje tekstove ili da se ispričaju.

Nisu rijetke bile ni prijateljske „sugestije” tvrdoglavim novinarima da malo „podignu ručnu” jer nije baš pametno izazivati vraga i riskirati financijsku štetu za redakciju.

Nisam primijetio da su kritizirali bivšeg predsjednika Stipu Mesića koji je obilno koristio nakaradni Zakon kako bi disciplinirao medije i suptilno progonio nepoćudne novinare.

Umjesto da ignoriraju i kritiziraju odvjetnike koji su aktivno progonili novinare u interesu svojih moćnih i bogatih klijenata, oni su ih promovirali u svojim lifestyle rubrikama pišući o njihovim novim Fendi torbicama od nekoliko tisuća eura ili, pak, o bogatoj fonoteci super cool odvjetnika.

Kako to da su tek sada otkrili da Milijan Brkić voli tužiti novinare, a vjerojatno ih je „tretirao„ i na drugi način preko svog paraobavještajnog sustava, kada znamo da on unazad nekoliko godina redovito podiže tužbe protiv „piskarala”, gotovo kao na tekućoj vrpci. Sjetili su se sada jer je pogodno vrijeme i jer su taj Zakon o kleveti i uvredi počeli koristiti i njihovi ideološki protivnici poput Željke Markić i Velimira Bujanca. Pogodan je i politički trenutak jer je Milijan Brkić u nemilosti premijera Andreja Plenkovića.

Odmah ću biti nedvosmislen i jasno napisati što mislim o tužbama Željke Markić i Velimira Bujanca. O njihovim tužbama protiv novinara mislim sve najgore kao što mislim i o onima Stipe Mesića i Milijana Brkića. Smatram da su potpuno neprihvatljive i da nanose veliku štetu hrvatskoj demokraciji, a pogotovo su opasne za slobodu javnog govora.

Nikada neću shvatiti zašto političari, novinari i razni aktivisti tako olako posežu za sudskim postupcima kako bi se branili od navodnih kleveta i raznih uvreda. Vrlo često je to samo paravan za suzbijanje svake javne kritike upućene prema onima koji nastupaju s pozicija moći.

Nije u redu koristiti javni prostor kada vam to odgovara, a posezati za represivnim mjerama i tužbama kada postanete predmet kritike. Za sve takve koji ne prihvaćaju ponekad surova pravila javne arene najbolje je da se prestanu baviti javnim poslom. Ne možete ujutro glumiti zmaja i rigati vatru prema onima s kojima se ne slažete, a onda se poslijepodne pretvoriti u bojažljivog zeca koji treba zaštitu pravosuđa.

Tužbe su samo jedan, i to manje bitan, dio problema koji se nadvio nad hrvatskim medijima i novinarima. Ključni problem je politika koja je omogućila da se može suditi svakom novinaru koji krivo pogleda nekog moćnika.

Očekivao sam od vodećih hrvatskih urednika da javno progovore o tome tko su glavni krivci za sramotni Zakon koji doslovno proganja novinare i guši slobodu javne riječi. Iako su sporne promjene stupile na snagu 2013., sam Zakon je izglasan u Saboru 2011. godine za vrijeme vladavine HDZ-a i Jadranke Kosor.

Zanimljivo je da su tada, a i danas, glavni akteri u pravosuđu isti. Ministar pravosuđa u vladi Jadranke Kosor bio je Dražen Bošnjaković koji, kao što znamo, vodi isti resor i u Plenkovićevoj Vladi.

Još jedna osoba koja i dan danas ima izuzetno veliki utjecaj na hrvatsko pravosuđe i politiku je zaslužna za donošenje spornog zakona. Riječ je o Vladimiru Šeksu koji je imao vrlo snažan utjecaj na pravosuđe za vrijeme vladavine Jadranke Kosor kao što ga ima i sada kada je na vlasti Andrej Plenković.

U novinarskim kuloarima pričalo se da je upravo Šeks 2011. godine inzistirao na spomenutom Zakonu, jer se želio osvetiti novinarima za brojne kritike kojima je bio izložen. On ima dugu tradiciju represivnog pristupa prema medijima, a poznate su i njegov brojne tužbe i žučljive rasprave s novinarima tijekom devedesetih.

Nije mu bilo teško progurati sporni Zakon jer je imao velik utjecaj na tadašnjeg i sadašnjeg ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića. Osim toga, Šeks ima puno prijatelja i dužnika među hrvatskim sucima koji su dobro raspoređeni na strateškim mjestima.

Vodeći urednici za sadašnje stanje optužuju nižerangirane suce iz „Mrduše Donje”, ali ne spominju vrh politike koji je najodgovorniji za donošenje spornog i zapravo protuustavnog Zakona.

Tim Zakonom išlo se na ruku onima koji su se političkim vezama domogli novca i utjecaja, a onda im je tadašnja vlast dala vrlo prikladan alat za zastrašivanje novinara i suzbijanje javne kritike.

Nedavne tužbe koje je pokrenula uprava HRT-a protiv svojih novinara upravo su bile u funkciji zastrašivanja i uvođenja cenzure. Vrijeme je da se sporni Zakon promijeni, ali kreatori promjena ne mogu biti urednici i političari koji su odgovorni za sadašnju situaciju.

Facebook Comments