Plenković i Orban: Dva različita svijeta, a ista politička obitelj

Plenković i Orban: Dva različita svijeta, a ista politička obitelj

Zagrebački susret hrvatskog i mađarskog premijera, Andreja Plenkovića i Viktora Orbana, unatoč svečanom protokolu na Markovu trgu, nije mogao prikriti da je riječ  o dvojici političara koji imaju malo što zajedničko.
Kiseli osmijesi tijekom rukovanja te suzdržanost u međusobnom ophođenju, govore da su Plenković i Orban, iako su vođe stranaka koje su članice iste obitelji, Europske pučke stranke, toliko različiti da im i ovi kratki susreti koje moraju obaviti u okviru sastanka Srednjoeuropske inicijative, teško padaju.

A kako i ne bi, kada njih dvojica, osim što su pravnici po obrazovanju i što obojica potječu iz obitelji koje su bile srasle s tadašnjim socijalističkim sustavom, Orban je čak bio i član komunističke mladeži, po svemu drugome pripadaju suprotnim stranama. Takve su i njihove karijere.
Plenković je suzdržan, pomalo ‘ziheraš’, voli ići utabanim stazama, kad ima problem sazove komisiju ili povjerenstvo i čeka da vrijeme odradi svoje pa tek nakon toga, pošto je dobro odvagnuo odnos snaga, siguran u ishod donosi odluku.

Orban je, s druge strane, otvoreniji, nema kod njega puno oklijevanja i diplomacije, odmah udara u glavu i prelama preko koljena, voli ulaziti i u borbe s neizvjesnim ishodom pa i u one za koje je siguran da mu kratkoročno donose negativni publicitet.

Plenković se nakon demokratskih promjena 1990. skrasio kao službenik u Ministarstvu vanjskih poslova i tamo je proveo godine polako se uspinjući na ljestvici sve dok nije, kao perspektivni kadar, dospio kao zastupnik u Europski parlament, a potom i na čelo HDZ-a kad je bilo samo pitanje vremena na koji će način njegov prethodnik, Tomislav Karamarko, otići. Unatoč negativnim izgledima na kraju je ipak uspio dobiti izbore i sada je u drugoj polovici svog premijerskog mandata.

Orban je, pak, bio prilično nestrpljiv. Još kao student, dakle u vrijeme komunizma, održao je vatreni politički govor u kojem je tražio višestranačje i odlazak sovjetskih trupa iz Mađarske. Malo poslije osnovao je i stranku, Fidesz, koja je bila zamišljena kao grupacija koja promiče liberalne ideje. Bio je i stipendist kontroverznog filantropa Georgea Sorosa. Prvi premijerski mandat dobio je 1998, koji je odradio bez jačeg traga, da bi se ponovno vratio 2010. i ove godine je izabran treći put zaredom.

Što se tiče odnosa prema gospodarstvu, Plenković voli računati godinu za godinom. Od onog što se uprihodi, to pokušava, kako je to rekao ekonomist Ljubo Jurčić, najmanje bezbolno raspodijeliti, i zadovoljiti što više grupa koji ovise o državnim jaslama. Reforme koje od njega svi traže, nisu na njegovom dnevnom redu i zato Hrvatska ne raste toliko brzo kao njeno okružje, zapravo tone. Hrvatski rast BDP-a stalno je ispod 3 posto, nedovoljan ni za otplatu kamata, a kamo li za razvojni iskorak.

Orban je, pak, izvan svoje zemlje postao poznat iz vremena recesije ponajprije zbog rata s bankarima, koje je natjerao da kredite u švicarskim francima prebace u mađarske forinte po jako povoljnom tečaju za građane, a potom i s multinacionalnim kompanijama kojima je nametnuo porez na, kako je govorio, extra profite jer „više ne živimo u doba kolonijalizma“. Zahvaljujući tim, kao i brojnim drugim mjerama, unatoč čestim kritikama, Mađarska je relativno brzo izišla iz recesije i započela stabilan rast koji će ove godine biti visokih 5 posto BDP-a.

Istina, trenutna razlika u kupovnoj moći kućanstava između dvije zemlje, prema Eurostatu, nije velika. Mađarska ima 63, a Hrvatska 61 posto prosjeka Europske unije. Ali, trend ne ide Hrvatskoj u prilog, iako treba uzeti u obzir i činjenicu da je Mađarska gotovo cijelo desetljeće ranije ušla u Europsku uniju od Hrvatske. No, ti ekonomski rezultati i temeljem njih potpora vlastite javnosti, Orbana čine prilično zadovoljnim, iako ga u Bruxellesu, posebice u zadnje vrijeme, doživljavaju kao „crnu ovcu“.

U rujnu je protiv njega izglasovana i rezolucija u Europskom parlamentu kojom se Mađarskoj prijeti oduzimanjem prava glasa zbog, kako je navedeno, kršenja temeljnih vrijednosti EU-a, poput ograničavanja slobode izražavanja, okupljanja i stipendiranja. Potonje je uvršteno zbog Orbanove odluke da iz zemlje istjera Georga Sorosa, čiji je i sam nekada bio stipendist, kojeg je optužio da preko svoje udruge potiče proimigrantsku politiku u Europi s ciljem promjene njenog kršćanskog identiteta.

Zbog migranata svađao se i s Angelom Merkel, a na kraju je postavio žicu kako bi spriječio njihov dolazak u Europe preko Mađarske. Orban je, zajedno s nekim drugim članicama EU-a, odbacio i Marakešku deklaraciju kojom se,  tvrde njeni zagovornici, žele urediti prava legalnih migranata. Ne vjeruje da nije pravno obvezujuća, a također odbija i provoditi sporazume o prihvatu određenog broja migranata postignute na europskoj razini.
Hrvatski premijer manje je osjetljiv oko tog pitanja. Prihvaća i Marakeški kompakt i druge sporazume postignute na razini Unije, ali hrvatska policija svim zakonitim sredstvima pokušava spriječiti njihov prolazak kroz našu zemlju prema zapadnim odredištima.

Dijelom to mora vrlo ozbiljno činiti i zbog želje za ulaskom u Schengenski prostor koji će se odgoditi ako hrvatske granice budu propusne više nego što je to Bruxellesu prihvatljivo.
Orban i Plenković na različitim su stranama i oko Istanbulske konvencije, usmjerene prema zaštiti žena od nasilja. Mađari nisu ozbiljno ni razmatrali njenu ratifikaciju, dok je u Hrvatskoj to izazvalo velike turbulencije, pa čak i u vladajućoj stranci zbog primjedbi kako se njome uvodi rodna ideologija.

Dug je popis razlika između dvojice premijera. Orbana drže autokratom koji ima i vlastite oligarhe, svoje prijatelje, koji su se, kako se govori, uz njegovu pomoć obogatili te su sada među najbogatijim Mađarima. Plenković ih, kako se čini, zasad baš i nema, a što se tiče svjetonazora, mnogi mu prigovaraju kako je zapravo njegova ideološka mantra više prilična nekoj socijaldemokratskoj opciji nego demokršćanskoj stranci.
Različito gledaju i prema Rusiji. Orban je s Vladimirom Putinom sklopio unosne ekonomske ugovore u vezi s plinom i gradnjom novih blokova u jednoj nuklearnoj elektrani, što s podozrenjem gledaju u Bruxellesu, ali i Washingtonu, dok hrvatski premijer i u vezi s tim, kako se čini, pravovjerno slijedi naputke od naših zapadnih saveznika.

Zbog svega toga Plenković i Orban, stekao se takav dojam, nisu ni mogli pretjerano uživati u svom druženju  Zagrebu. Ni priče o uspjehu Vatrenih na nedavnom Svjetskom prvenstvu, za koje je Orban navijao, nisu mogle razgaliti tu atmosferu. Previše je među njima razlika, a da bi se osim razmjene nekolicine kurtoaznih rečenica, tu moglo dogoditi neko ugodno druženje. Nisu tome zapreka bili ni međusobni sporovi oko Ine i Mola. Jednostavno, oni su dva svijeta. I to će i jedan i drugi s ponosom istaknuti.

Facebook Comments