Dalija Orešković, bivša čelnica Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, želi biti nova, važna vedeta, na hrvatskoj političkoj sceni. U podužem intervjuu Večernjem listu od subote objavila je da će u siječnju krenuti s postupkom registracije svoje stranke koje će se zvati Start, što je akronim za stranku antikorupcije, razvoja i transparentnosti. Kaže da želi promovirati nova lica s kojima će napraviti društveni preokret, odnosno, novi početak.

Odredila je i kako jedino ne može surađivati s HDZ-om i strankom Milana Bandića, dok će u odnosu na sve ostale, kako je pojasnila, vrijeme i izborni rezultati pokazati s kime se „mora ili ne mora razgovarati“ kako bi se „oteta država vratila hrvatskim građanima“. Još ne zna hoće li se njen Start pojaviti s kanidat(kinj)om na predsjedničkim izborima krajem sljedeće godine jer je, priznaje, sve podredila parlamentarnim izborima koji se održavaju 2020.

„Formiranje izvršne vlasti na državnoj razini jedini je put prema ostvarivanju sveobuhvatne promjene radi koje sam ušla u politiku“, kaže Dalija koja je predstavila i neke obrise svog programa. Još ranije je sebe i svoju stranku koju će tek osnovati pozicionirala „od centra prema ljevici“. Antifašizam za nju predstavlja „pobjedu dobra nad zlom u 2. svjetskom ratu“. Vjernica je, želi da djeca „uče o vjeri, ali u sakralnom objektu“.

Smanjila bi broj županija i općina, u državnu i javnu upravu bi uvela „preventivne i nadzorne“ sustave sprječavanja zloporaba, dok je što se ekonomije ponudila tek prilično maglovitu „viziju razvoja pojedinih područja i regija“ te uz to još nedorečenije „poticanje i usmjeravanje pojedinih gospodarskih grana“.

No, za razliku od tih općih programskih odrednica koje i većina drugih stranaka javno proklamira jer lijepo zvuče, a zapravo ništa ne znače i ni na što ne obvezuju jer nemaju u sebi ni konkretne rokove provedbe, ni sredstva ni način kako bi se time promijenilo postojeće stanje, vjerojatna čelnica budućeg Starta je puno jasnija i razgovorljivija kada se dotiče tema u kojima se može koristiti argumentima „ad hominem“.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović joj je postala toliko omiljena meta da su i novinari začuđeni što joj neće biti protukandidatkinja za Pantovčak. Teško je, a bilo bi skoro i nepristojno, podsjetiti na sve što je Dalija izgovorila o Kolindi. Još se prepričavaju njene ocjene o aktualnoj predsjednici tijekom svojedobnog gostovanja u emisiji ‘Nedjeljom u 2’ kad joj je za rad dala ocjenu 0. „Koja je njezina osnovna uloga? Brinuti o usklađenom djelovanju državne vlasti. Ja ne znam je li to zbog umjetnih trepavica ili zbog toga što je sama potkapacitirana za funkciju koju obavlja“, rekla je tada Dalija.

Čini se kako joj je netko od suradnika rekao kako takav rječnik ne priliči osobi koja želi protresti hrvatsku politiku jer diskreditira ne onoga kome je namijenjen, nego, u ovom slučaju, nju koja šalje takve poruke, te je u spomenutom intervjuu Večernjem listu izbjegla takve opservacije. Pobrojala je listu primjedbi na njen račun što i inače radi oporba onima koji su na vlasti, i to je posve legitimno. No, i ovaj put se nije uspjela suzdržati te je otišla i korak dalje.

Referirajući se na aferu sa smjenom savjetnika Mate Radeljića u kojem je svoj udjel imala i SOA, izjavila je i ovo:„Čak i da su laž, Radeljićeve optužbe trebale bi značiti kraj Grabar-Kitarović kao predsjednice“. Bez obzira na to što se može izvlačiti na kontekst u kojem je to izrekla, i neovisno o ovom slučaju, načelno, zbog lažnih optužbi nitko ne treba snositi nikakve posljedice. No, Dalija nije oštra samo prema sadašnjoj vlasti, posebice predsjednici koja joj je postala opsesijom, te HDZ-u i Bandićevoj stranci, s kojima ionako ne želi imati nikakve veze. Kod nje ne prolazi dobro ni oporba.

Zorana Milanovića je eliminirala kao vjerodostojnog predsjedničkog kandidata izvlačeći mu slučajeve Tomislava Sauche, njegova bivšeg šefa kabineta koji se tereti u aferi ‘Dnevnice’ te Milanke Opačić, njegove potpredsjednice dok je bio šef SDP-a, koja je završila kod Bandića. GLAS joj nije prihvatljiv jer potječu iz HNS-a, Most je dva puta doveo HDZ na vlast i to je za nju dovoljno diskreditirajuće, HSS joj je problematičan zbog članstva (jer je naklonjeno HDZ-u), Živi zid nema kadrovski potencijal za provedbu programa…

Tako ispada da u odnosu na postojeću vlast i oporbu jedino ona, Dalija Orešković, i dvoje njenih suradnika čija je imena zasad otkrila, Duje Prkut iz GONG-a i glumac Marko Torjanac, predstavljaju one političke i moralne vertikale koje mogu izvući Hrvatsku iz lošeg stanja u kojem se nalazi. Iako se nije teško složiti s njenim kritikama „sustava prožetih koruptivnim i klijentelističkim mrežama“, ipak već počinje dobivati kritike i to iz oporbenih redova jer se vladajući zasad na nju ne osvrću.

Iz SDP-a su joj tako, doduše anonimno, uzvratili kao je „dosta površna, nema tu političke dubine“. Ironizirali su njene pomalo mesijanske porive kojima se, gotovo redovito, predstavlja kao jedini mogući izbavitelj Hrvatske, kazavši da je mogu zamisliti kao „hrvatskog Emmanuela Macrona i spasitelja hrvatske lijevo-liberalne scene“. Ni Živi zid joj nije ostao dužan ustvrdivši da je proizvod sustava poslana da zbuni birače. „Navodni mesijanizam Dalije Orešković će se brzo potrošiti, nema od toga ništa“, rekao je njihov zastupnik Branimir Bunjac poručivši joj kako je „siguran da će politički propasti“.

No, hoće li ili neće propasti, pokazat će izbori na kojima će sudjelovati. Činjenica jest da ju se doživljavalo većim političkim potencijalom dok je bila na čelu Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa. Tamo je djelovala hladno, ali i učinkovito. Bojali su je se i iz vlasti kao i iz oporbe. Kao da joj je odgovarala ta pozicija u kojoj je svoje javne istupe ograničavala očitujući se samo o predmetima koji su joj dolazili na stol. Sada kad je dobila priliku svima reći što misli o svemu u društvu, kao da je izgubila dio karizme koju je ranije imala.

Dijelom je tome i sama kriva zbog neodmjerenih riječi koje često rabi kada govori o političkim suparnicima. Također je nepotrebno dijelila lekcije i oporbi. Teško će nakon takvih diskvalifikacija naći bilo koju parlamentarnu stranku koja bi s njom htjela surađivati. A bez obzira na, kako govori, veliku količinu „političkog erosa“ kojeg imaju ona sama i njeni sljedbenici, nije razumno očekivati da će, bez ikakve infrastrukture koju tek trebaju napraviti, ostvariti toliki politički iskorak da bi bez drugih mogli ishoditi, kako učestalo ponavlja, preokret u hrvatskoj politici. Pravi lideri okupljaju, a ne bave se primarno stigmatiziranjem drugih.