Rijeku u šali, ali i s dozom zbilje, zovu gradom u kojem se vlast nije mijenjala od 1945. godine. Nakon demokratskih promjena 1990. dotadašnje komuniste u tom gradu na vlasti su naslijedili njihovi pravni sljednici iz Socijaldemokratske partije (SDP). Svih ovih 28 godina u neovisnoj Hrvatskoj, izbori i u Rijeci i u Primorsko-goranskoj županiji, bili su uglavnom predvidivi.
SDP je samostalno ili u raznim koalicijama dobivao najviše povjerenja birača na svim razinama.
Od parlamentarne, županijske, gradske pa do one za mjesne odbore. Ovo potonje se u nedjelju ipak nije dogodilo. Na tim izborima najviše vijećničkih mjesta pojedinačno nije osvojio SDP nego HDZ. Toj stranci su pripala 53 vijećnička mandata od 176 koliko ih se biralo dok je SDP osvojio 45 vijećnika iako će ih s koalicijskim partnerima s gradske razine ukupno imati 78.
Još su u vijećničke odbore, uz neke druge stranke i liste s lokalne razine, ušli Bura (lista bivšeg HDZ-ovca Hrvoja Burića) i Most s po 9 mjesta dok je Živi zid dobio 2 mandata. S obzirom na to da je na ove izbore izišlo samo nešto više od 9 posto Riječana i da su rezultati privremeni i neslužbeni, bilo bi prehrabro govoriti o nekom političkom zaokretu.
Međutim, iz njih se daju iščitati naznake kako riječka ekipa SDP-ovaca gubi na zamahu i nije baš više posve sigurno da će i dalje bezbrižno prolaziti iz izbora u izbore. Da se nešto događa u toj SDP-ovoj utvrdi, kako su joj znali tepati, bilo je jasno već iz zadnjih izbora za gradonačelnika prošle godine. Vojko Obersnel je tada opet pobijedio, ali tek u drugom krugu.
Osvojio je 55 posto glasova, a Hrvoje Burić skoro 43 posto. Četiri godine ranije ova dva kandidata također su bila u ringu. Aktualni riječki gradonačelnik tada je također u drugom krugu pobijedio, ali s bitno većom razlikom, dobio je 67 posto glasova potpore, a Burić 30 posto. Doduše, i na mjesnim izborima prije četiri godine HDZ je osvojio jedno vijećničko mjesto više od SDP-a (65 prema 64), ali je tada išao s koalicijskim partnerima, dok je ovaj put nastupao samostalno.
Kada se sve to uzme u obzir, stječe se dojam, kako se političko klatno u Rijeci ipak pomiče prema crti nakon koje bi uskoro mogle uslijediti promjene. Jednostranačje kao i duga vlast jedne stranke ili koalicije obično ostavlja za sobom repove zbog kojih ih birači prije ili kasnije odlučuju kazniti. Iako se zbog malog odaziva rezultati mjesnih izbora nikako ne mogu uzimati kao najava nekih političkih zaokreta na višim razinama, ipak se iz njih kao i iz onih prošlih izbora za gradonačelnika, da iščitati kako Rijeka ulazi u novo političko vrijeme koje će za glavne aktere u izbornim utakmicama biti neizvjesnije nego što je to do sada bilo.