Steve Bannon, bivši savjetnik američkog predsjednika Donalda Trumpa, nedavno je u intervju Večernjem listu ponovno upozorio na probleme koje Amerika ima s Kinom. Podsjetio je da je u svom radijskom showu 2014. predvidio da će se SAD u roku od pet godina sukobiti s Kinom u Južnom moru. Još nas samo nekoliko dana dijeli od Bannonovog „sudnjeg dana”, ali izgleda da je, barem zasad, bilo loš prognozer. Ali to ne znači da će mir između Amerike i Kine trajati vječno i da nema opasnosti da zarate ove dvije najvažnije i najsnažnije sile na svijetu. Bannon upozorava da je Kina već sada u ekonomskom ratu protiv SAD-a i Zapadne Europe i da ne misli na tome stati.

-Kinezi su u tome od kraja 1990-ih, otkako smo ih pustili da uđu u Svjetsku trgovinsku organizaciju. I to se događa na golemu štetu radničkog i srednjeg sloja ljudi u Zapadnoj Europi i SAD-u jer su te zemlje deindustrijalizirane, a radna su mjesta preseljena u Kinu, rekao je Bannon u spomenutom intervjuu Večernjem listu, dodajući da o ratu protiv Zapada pišu vodeći kineski intelektualci u vrlo važnoj knjizi „Unrestricted Warfare”.
Kineski autori detaljno opisuju rat protiv Zapada. Zaključili su da bi zasigurno izgubili ako bi ikad morali voditi kinetički rat protiv Zapada, no da mogu pobijediti u informacijskom i ekonomskom ratu.
Dok izjave Stevea Bnnona mogu zvučati pretjerano, stvari postaju puno ozbiljnije kada znamo što je o mogućem ratu između SAD-a i Kine pisao utjecajni Henry Kissinger koji o međunarodnim odnosima zna puno i na teoretskoj i praktičnoj razini, s obzirom na to da je bio ministar vanjskih poslova u administraciji predsjednika Richarda Nixona.

U svojoj knjizi „ Novi svjetski poredak” Kissinger ističe da „istaknuti američki i kineski stratezi pozivaju na stare obrasce ponašanja i povijesna iskustva te prognoziraju da će neizbježno doći do sukoba između dvaju društava”, Tako kineska strana brojne američke poteze tumači kao dio plana za zaustavljanje uspona Kine, dok se američko zagovaranje ljudskih prava smatra pokušajem potkopavanja unutarnje kineske političke strukture.
Pojedini uglednici, objašnjava Kissinger, američku politiku okretanja Aziji opisuju kao najavu konačnog okršaja čiji će cilj biti trajno zadržati Kinu na sekundarnoj poziciji.

Na američkoj stani raste bojazan da će Kina sustavno potkopavati američku nadmoć, a time i sigurnost. Utjecajne skupine smatraju da će Kina, slično kao i Sovjetski Savez tijekom hladnog rata, odlučno otvarati vojnu i ekonomsku dominaciju nad svim susjednim regijama, a time, u završnici, i hegemoniju.
Kissinger u svojoj knjizi upozorava na povijesna iskustva kada je postojala jedna dominantna sila poput današnjeg SAD-a i sila u usponu kakva je današnja Kina.

Neizbježno je da sila u usponu uđe na neka od područja koja su dotad smatrana isključivom nadležnošću postojeće sile. Na sličan način sila u usponu vjeruje da bi njezini suparnici mogli pokušati spriječiti njezino daljnje jačanje prije nego što bude prekasno.

Kissinger naglašava da je jedna harvardska studija pokazala da je od petnaest slučajeva u povijesti u kojima se dogodila interakcija sile u usponu i postojeće sile njih deset završilo ratom. Drugim riječima, to znači da, statistički gledano, postoji 66 posto šanse da dođe do rata između SAD-a i Kine. Nimalo utješno pred ulazak u godinu za koju je Steve Bannon rekao da će dovesti do rata između dviju supersila.