Jurica Pavičić: Put Gorana Milića od beogradskog Dnevnika i Yutela do vladajuće hrvatske kaste

Jurica Pavičić: Put Gorana Milića od beogradskog Dnevnika i Yutela do vladajuće hrvatske kaste

Znam da je to mlađoj populaciji teško vjerovati: ali prije nego što je postao ovo što je sada, Goran Milić bio je ozbiljna svejugoslavenska televizijska zvijezda.

Bio je to krajem osamdesetih godina. U to doba, Milić je vodio središnji Dnevnik Televizije Beograd, a taj je Dnevnik, smatrali su mnogi, bio najbolji u tadašnjoj Federaciji. Stasiti Dubrovčanin vodio je taj dnevnik baršunastim baritonom i zavodničkim šarmom, puštao je u njega živopisne “life interest” priče, a zagrebački su TV komentatori imali uzrečicu da Dnevnik TV Zagreb prenosi agencijsku vijest da u Zagrebu pada kiša dok TV Beograd prikazuje Gorana Milića kako na kiši stoji s kišobranom u ruci.

Kao što je teško vjerovati u to da je Milić jednom davno bio zvijezda, tako je teško vjerovati i u još nešto: naime, tih se godina Beograd zaozbiljno kandidirao za Olimpijske igre. Bila je to, podsjećam, godina 1986. SFR Jugoslavija već je bila u ozbiljnoj ekonomskoj krizi, po Titovoj smrti otkrio se razmjer vanjskog duga, još je trajala zabrana neprivrednih investicija, a sjećanje na šok nestašica i par/nepar vožnje bilo je još svježe i titralo na obrazu građana kao neočekivano, bolno poniženje.

U tim okolnostima, tadašnji se glavni grad svejedno latio pokušaja kandidature za Olimpijadu 1992. Pokrenuta je pretkampanja, nacrtan logo na kojem su se u olimpijskim krugovima sastajali Dunav i Sava. Formiran je inicijativni odbor i počelo je lobiranje. Za taj je lobistički posao Beograd tih 80-ih uzeo svoje najpopularnije TV lice – a to lice bio je Goran Milić.

Te ‘86. Goran Milić je postao portparol projekta OI 92. Kao portparol tumačio je javnosti da će se taj projekt financirati “principom opštenarodne obrane, učešća svih”: “treba da se izjasne Grad, republike, Federacija”, govorio je tih dana Milić, “da organizaciju finansiramo iz budžeta, privrede, putem samodoprinosa, pa da se svi namire iz prihoda”.

Takvo, “opštenarodno finansiranje” zagovarao je tih godina Milić, a da bi bio uvjerljiviji, u kampanju je upregnuo i svoj televizijski dar. Kod Milića se o kiši ne izvještava agencijski – ne, kisne se pod kišobranom. Tako i Milić u TV Dnevniku o financiranju OI nije govorio apstraktno. U središnji je Dnevnik donio tri (ili je, ne pamtim dobro, bilo pet?) kutija šibica i jugoslavenskoj publici rekao: evo, ovoliko koliko koštaju ove šibice, vi biste, građani Jugoslavije, trebali platiti za kampanju Olimpijade.

Tako je godine 1986. Goran Milić počeo svoju kampanju preprodavača investicija. Počeo je tako što je prezaduženoj Jugoslaviji, zemlji pred političkim slomom, prodavao šibice.

Od tada do danas prošlo je trideset i kusur godina. U tih trideset i kusur godina, Goran Milić je prošao politički luk koji nije ni po čemu jedinstven, i do te je mjere banalan da mi je gotovo nelagodno da mu zbog njega čupkam crijevca. Od voditelja središnjeg beogradskog Dnevnika, premjestio se na sarajevski Yutel, televiziju kojoj je faktički bio zaštitno lice. Stigla je i 1992., godina u kojoj Jugoslavija nije dočekala beogradsku Olimpijadu, ali je zato dočekala “olimpijadu” u Sarajevu 1992., “olimpijadu” u – nažalost – nekim sasvim drugim, olovnim i trotilnim sportovima.

Nakon što su te “sportske igre” započele, Goran Milić napušta Yutel, seli se u Hrvatsku i pomalo, korak po korak, postaje ono što je danas. A danas je obiteljski i profesionalno dio vladajućeg ideološkog establishmenta. Sin mu je glasnogovornik hrvatske Vlade, supruga mu je utjecajna urednica na javnoj televiziji, a sam Milić za HTV radi putopisne i dokumentarne serijale u kojima se uglavnom bavi užasima istoka i strahotama bivših vremena. Nema u tim dokumentarnim serijalima nostalgije za vremenima opštenarodne obrane, samodoprinosa i društvenog finansiranja. Milić je, što bismo rekli, progledao. Ostario i zavolio kapitalizam. Zapravo, baš ga je jako zavolio, piše Jurica Pavićić.

Jer, u ovoj priči mene manje zanima Eduard Maržić. U ovoj priči mene više zanima Goran Milić, čovjek koji kao da utjelovljuje ponižavajući poraz cijele jedne generacije. Milić, naime, i danas ima isti šarm, stas i baršunasti glas kao i onda kad je na TV Beogradu izvještavao s kišobranom o kiši. Tada, u ta vremena, s najveće je federalne TV postaje prodavao publici javno dobro, samodoprinos i opštenarodno finansiranje. Ali, idu dani, vremena se mijenjaju, ideologije se mijenjaju, ambicije se smežuraju. I eto gdje smo. Danas, trideset tri godine kasnije, isti taj Milić publici prodaje Venecijine Venecije Veneciju.

Zloban bi čovjek rekao: prodavao je publici šibice, prodaje ih i sada, zaključuje Pavićić svoju kolumnu u Jutarnjem listu.

Facebook Comments