Nakon Vukovara saga o pomirbi/pomirenju se nastavlja. Sad je u njeno središte dospio Veran Matić volonterski savjetnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegov klek ( od „kleknuti“) na Ovčari i imitacija Willija Brandta. Ovdašnja medija ga je nahvalila, bilo je i panegirika, a „obradio“ ga je blagonaklono i Miljenko Jergović. Znate, to je onaj pisac čije se novinske tekstove odavno ne može i ne smije komentirati pa je unekoliko preteča nadolazeće cenzure (i) e-portala koji još uvijek čitateljima dopuštaju tu slobodu. U ulozi toga Verana Matića i oko nje više je poruka od kojih je ova „brandtovska“ najbeznačajnija. Čak djeluje, kao učinjena u ime Srbije, i nakaradno i iks(x) koraka nazad. Srbija se 2010. u ličnosti tadašnjega predsjednika Borisa Tadića formalno ispričala, na Ovčari, pa su isprike ispod te razine, pa i iste razine od tada, nepotrebne, suvišne, da ne napišem prazne, uključivo i ovaj „klek“.
Ukoliko je tadašnja isprika Srbije imalo iskrena dostatno bi bilo, ako Srbija želi uopće sudjelovati u Kninu ( Oluja, oslobođenje) i Vukovaru ( okupacija) da na te ili jedan od tih obilježavanja, pošalje svoga veleposlanika s vijencem. Čak bi i srbijanski konzul u Vukovaru s vijencem bio daleko važniji, znakovitiji od tamo nekoga volonterskog savjetnika predsjednika Srbije, usput, „civilnog“ i bivšeg opozicionara , a bogatuna Verana Matića. S tadašnjim predsjednikom Srbije Tadićem brodom preko Dunava doplovio je tada i njegov medijski savjetnik Nebojša Krstić “viđeni“ „drugosrbijanac“ , sada veći vučićevac od Vučića i njegov neslužbeni medijski tumač i savjetnik po televizijama i ostalim medijima. Bivšem „rokeru“ iz glazbenog sastava Idoli, liječniku po obrazovanju, medijsko-marketinškom šarmeru i djelatniku opće prakse, sada je Vučić idol. Uzorni „preletač“ kako su takve nazvali Srbijanci.
Dva volontera u SNS-u, Šljivančanin i Matić
Veran Matić inače je poznati anti miloševićevski novinar, utemeljitelj radija B 92, a kasnije televizije B 92 koja je, skoro za ne vjerovati, s emitiranjem počela, 5.listopda 2000., na dan rušenja Slobodana Miloševića i paljenja u beogradskoj skupštini, kažu, glasačkih listića iz „vascele“ Srbije. Prethodnih godina, pa i 1999. R B22 je bio zabranjivan, pri čemu treba znati kako je 1999. ministar informiranja bio- Aleksandar Vučić, kao koalicijski partner Miloševića iz Šešeljevih radikala. Od dvije tisućite nastupa Matićevo zlatno doba i malo po malo on postaje iz „ civilnjaka“ i bivšeg opozicionara- i bogatun.( Nema zamjerke, ta kapitalizam je ujahao i u Srbiju i ne gleda mu se u liberalne zube, samo činjenice). Dobio je niz međunarodnih i domaćih priznanja i nagrada od kojih ću izdvojiti tek priznanje Svjetskog gospodarskog foruma, orden Legije časti, priznanje za menađera godine i nagradu za filantropiju. Filantrop, barem suvremeni, ne može biti siromašak, a kad čujem o filantropima, naročito onima poznatima, počinjem se osvrtati oko sebe. Njegov TV B92, nakon nešto prodaja i transformacija, pa i promjene imena, konačno dolazi pod Vučićevu medijsku kapu i vraća staro ime.
2013. navodno na vlastitu inicijativu i suglasnost Vlade RS- napominjem kako je Aleksandar Vučić tada formalno prvi podpredsjednik vlade, a realno njezin šef- postaje predsjednik Komisije za istraživanje ubojstava novinara. 1999. za vrijeme Vučićeva ministriranja likvidiran je Slavko Ćuruvija opozicijski novinar. Suđenje optuženima za ubojstvo nakon 21 godinu ponovljeno je u listopadu 2020. i tek je na početku, a naredbodavac nepoznat. Čini se kako nema ni rezultata rada te Matićeve komisije.
2016. nakon susreta Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića Matića Vučić imenuje savjetnikom za poginule i nestale osobe, čak i na iznenađenje opozicijske i intelektualne Srbije, sad već slabašne i razmrvljene. Jedan od zadataka njegova rada trebao je biti i povratak opljačkane i zaplijenjene bolesničke arhive vukovarske bolnice iz 1991. Ništa od toga, Vučić je poslao tek neku „fasciklu“ s beskorisnim podatcima. I to je od tada za njegova savjetovanja Vučića i Vrkićeva ovdje KGK- sve. Kako bi se i moglo očekivati više kad je viđeni član SNS-a postao nitko drugi do li onaj koji je tu arhivu opljačkao i zapijenio, štoviše to naredio. Da, Veleslin Šljivančanin , presuđeni i „odležani“ ratni zločinac. Prema njegovoj izjavi ( TV Pink, svibanj 2020.) njega je „negdje 2o14. , 2015.“ Vučić kooptirao u Glavni odbor Srpske napredne stranke, čime je on „formacijski“ Matiću već tada postao nadređeni.Što mogu, takva je poruka, simbolika i „semantika”.
Početi od Stjepana Radića
Šljivančanin, koji je politički i medijski izuzetno aktivan, sad kao SNS-ovac, okupaciju, razaranje Vukovara, Ovčaru…, samo ću toliko, vidi tek kao „deblokadu “ – a kamo li da bi se u njegovim stajalištima našlo i trunke kajanja zbog, recimo, tzv zapovijedne odgovornosti u svemu. A tim, sličnim i još gorim stajalištima pomiren je i Vučić i SNS, a bogme i vladajuća srbijanska javnost, unutar koje je i skoro sva opozicija, ma koja, „lijeva“ , „desna“ , „srednja“, fundamantalno četnička“ bila.
SPC ne treba ni spominjati. Svaka se pritom oslanja na neku svoju „finesu“. Štoviše, za „to“ što se ovdje dogodilo krivnja je isključivo na drugoj strani, među „ustašama“ ( o.a. svi „Hrvati“ uključivo i ustaše koji su uostalom svi „Srbi“) „balijama“, „Šiptarima“, „Vatikanu“…, pa još i duboko u prošlosti. Ključ tzv. pomirenja negdje je u Srbiji, kod nikakvog ovdašnjeg Pupovca, duboko zakopan i sakriven, možda skupa s arhivom vukovarske bolnice. Da bi sada u njega još uskočili, pojednostavljeno, i „filantropi“ sa srbijanske i ovdašnje strane i nečemu na tom pravcu pridonijeli-. nema šanse. Oni su odavno, od pojave i instaliranja kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, bogme i globalno među sobom pomireni. Nego kakav je odgovor na pitanje je li Matić „preletio“ Vučiću ili je obrnuto, Vučić k Matiću? Izglednije je ovo drugo, ali nevažno je , jer rezultat je , najmanje- isti. Kad bi mene ma i srbijanski filantropi i „ filantropi“ pitali, a kako i odakle krenuti u pomirenje odgovorio bih: od Stjepana Radića. Sinopsis za performans za početak; Neki, recimo filantrop, ispiše papirnatu spomen-ploču Radiću i drugovima narodnim zastupnicima HSS-a i nekako o Vidovdanu odnese u beogradsku skupštinu. Na nju položi vijenac ovjenčan srbijanskom zastavom, na trenutak klekne. Ako bi preživio ovakav performans trebalo bi vidjeti koliko su se s tim Srbijanci pomirili, za početak. O tlapnje li i SF-a, zar ne? Ostaje, nažalost, da pomirba/pomirenje simbolički i „semantički“ baulja od Šoškočanina, do Šešelja i Šljivančanina- i nazad.
Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Teleskopa
Na slici: Veran Matić nosi vijenac
Foto: Mario Strmotić/Hina