Svi se sijećamo nezaboravne ekranizacije sudbine „Titanica“ na njegovoj jedinoj plovidbi. Svima koji su gledali film upečatljiva je scena u kojoj orkestar svira, putnici plešu, a „Titanic“ tone.

Svaki put kad pročitam nešto o školstvu ili čujem neke da nešto govore i predlažu za školstvo sjetim se te scene iz filma.

To se i sada događa uz objavu novog predmeta u zagrebačkim školama.

Najnovija je vijest u školstvu uvođenje novog predmeta „Škola i zajednica“. Jučer s „Građanskim odgojem“, „Informatikom“ ili nečim trećim isto tako „sviranje“ i argumenti za „plesanje“.

1. Gradski projekt, a o kadrovima kojih nedostaju – ni riječi

Gradski pročelnik za obrazovanje u Zagrebu kaže: „Doista veliki uspjeh, razvijen zajedno s ekspertima, školama i nastavnicima. Okupit će više od 800 učenika u 36 zagrebačkih škola. Sve teme koje bi čovjek mogao zamisliti za unapređenje života u zajednici, bit će obrađene u tom predmetu. Ključno je da će učenici zajedno sa svojim nastavnicima sami razvijati probleme i donositi rješenja.

Mi znamo već sada da učenici oko sebe opažaju koji su izazovi i problemi. Ono što se nadamo da će u sklopu tog predmeta dizajnirati rješenja za probleme.“

Ima li boljeg opisa da neki „sviraju“ i očekuju da će narod „plesati“ jer oni dobro argumentiraju (bez ikakvog uvida) svoje „sviranje“ i da ne će narod vidjeti da školstvo/Titanic tone, a da je u nekim segmentima već potonuo?

2. Naše je školstvo zanemareno, zastarjelo i zapušteno.

Ovaj prijedlog novog predmeta je besmislen, a i vrlo „zločest“ jer nudi privid osuvremenjivanja bez sagledavanja njegove pozicije u cjelovitosti školstva. Podsjeća na stavljanje kreme na karcinomske rane uz očekivanje da će pacijent ozdraviti samim tim činom.

Zašto instituti, katedre, stručnjaci itd. ne zasuču rukave i počnu postavljati dijagnozu stanja, a onda ponuditi terapiju, tj. koncept moderne škole? Zašto država ne naruči projekt dijagnosticiranja stanja?

Ima novca i energije i namjere za ovakve projekte, ali nema za investiranje u školstvo, nastavnike, resetiranje ili izgradnju cjelovite reforme.

Jeste li ikad čuli i vidjeli ozbiljne argumente o tome kako premostiti nedostatak nastavničkih kadrova u školstvu: matematičara, fizičara i/ili informatičara?

Zašto se nedostatak nastavnika ne smatra problemom? I o njemu se ozbiljno ne razgovara, a kamoli smislemo pokušava riješiti. Odgovor je vrlo očit: nomenklaturi (ni ovoj gradskoj, ni na nacionalnoj razini) nije to važno jer naša djeca niti ne trebaju kvalitetno „znanje“. Trebaju kojekakve procedure i „bacanje pijeska u oči“ koje ovakvi i slični programi forsiraju da narod ne uoči da „Titanic“ tone.

U ovom spomenutom slučaju ispod radara je prošla informacija o nedostatku kadrova, kao i o tome tko, kada i za koje novce to treba odraditi u novom predmetu. I kako u punu bocu od jedne litre (u definiranu i bukiranu školsku satnicu bez izbacivanja nekog predmeta) utrpati novu količinu vode (novi predmet)?

Prirodnjaci znanju da je to nemoguće učiniti, a ovo izgleda nitko niti primjećuje, a kamoli propitkuje na tim organiziranim predstavljanjima „Titanic svirača“.

Školstvo je u RH zapušteno. Osmogodišnja ovezatna škola, 15-ak predmeta po razredu, ni „r“ od prave reforme školstva i školskih kurikula, plaće nastavnika, uvjeti rada, birokratiziranje i izmišljanje dodanih neplaćenih poslova na koje ni sindikati ne reagiraju, nedostatak nastavnika itd. su samo neki ovdje spomenuti argumenti zapuštenosti iliti zastarjelosti.

Sve struke osim nastavnika imaju svoje komore koje se onda brinu oko stručnih kompetencija, licenciranja, prosudbi u slučajevima sporova, uvida u stručni rad, napredovanje itd. Taj stručni, osim licenciranja, su posao prisvojili sindikati, ministarstvo i agencije, a sada i lokalna/gradska nomenklatura. I još se hvale takvim radom!

Razina zapuštenosti je i svođenje odgoja i obrazovanja na predmetne ocjene i njihovu lošu društvenu uporabu. Zašto svi hoće biti (silom ili milom) odlični i 5,0? Je li itko u školstvu i naslonjenim institucijama i zananosti istražio uzroke toga? Nikada nitko! Jer to im nije u fokusu.

I zašto nitko u školstvu RH nije pokušao normirati i riješiti ovaj problem?

3. Dubrovčani su znali riješiti problem

Već su stari Dubrovčani shvatili da se stvari moraju normirati.

Na palači Sponza su u 16. stoljeću napisali (do danas vidljivo na Sponzi) – FALLERE NOSTRA VETANT· ET FALLI PONDERA· MEQVE PONDERO CVM MERCES· PONDERAT IPSE DEVS (Naši utezi ne daju da se vara i bude prevaren. Kad mjerim robu, mene mjeri sam Bog).

I bili su nesmiljeni prema prekršiteljima normi!

A nama školska nomenklatura napada nastavnike (i huška javnost/roditelje na njih) koji mjere svojim mjerama, a da sama ne počisti ispred svoga praga, jer nisu sposobni kao stari Dubrovčani normirati problem mjerenja.

A onda nas se u nemogućnosti/neznanju mjerenja ili nećeg drugog nudi kao „deux ex mahina“ da je ovo predmet bez ocjenjivanja? Valjda da se lakše prihvati? Ili zbog nečega drugog?

4. Što nam nude svirači na „Titanicu“

Je li to gradski činovnik nudi kao rješenje kad kaže „Ključno je da će učenici zajedno sa svojim nastavnicima sami razvijati probleme i donositi rješenja… Ono što se nadamo da će u sklopu tog predmeta dizajnirati rješenja za probleme.“

Kad bi čovjek bio zločest, onda bi ga mogao parafrazirati i reći da se problem školstva može riješiti bez kadrova i novca. Treba samo organizirati samostalno razvijanje problema i dizajnirati rješenja.

Bivša ministrica Divjak je uvela novi predmet od 1. razreda osnovne škole, a da nije ni (javno ) sagledala stanje s kadrovima, koliko to stoji, ima li prave opreme (ne onih zastajelih tableta) i softvera za uporabu u nastavi, ima li mjesta u satnici itd. tj. bez pokušaja početka cjelovitog osuvremenjivanja školstva. Važno je bilo potrošiti ogroman novac za tu njezinu odluku bez ikakve njezine osobne i političke odgovornosti.

Problem težine školske torbe je riješila, nikad i nigdje viđenim u svijetu, ograničenjem težine pojedinog udžbenika i brojem stranica udžbenika! I provela je svoju samovolju jer to nije bio prijedlog niti struke, niti javnosti, niti reforme. Kad tako rade matematičari koji za sebe tvrde da su znanstvenici, što očekivati od onih koji nisu tako „egzaktni“ kao matematičari? Spasila se s „Titanica“ koji još nije potonuo odlaskom na staro radno mjesto bez polaganja računa javnosti o svojem „sviranju“.

Svašta! Jedan se problem rješava tako se „proizvede“ drugi kao pravednije i stručnije rješenje, a u stvari jedno te isto: „Titanic“ tone, a orkestar svira te neki još plešu!

Do kada? Dok ima svirača i plesača! I ovakvog osoblja i nomenklature!

5. Ima li kapetana na „Titaniku“?

Kapetan se nigdje ne vidi koji može i mora evakuirati putnike i pokušati ih spasiti!

Kapetan „Titanica“ je ipak pokušao organizirati spašavanje putnika i nije imao vremena za orkestar i svjesno je, u maniri tradicije pomoraca, časno potonuo sa svojim brodom!

Vidite li Vi negdje nekog takvog odgovornog, časnog i sposobnog kapetana?

Ili se treba dogoditi Andersenovo dijete koje će viknuti „car je gol“ kako bi ga sluge nakon toga odgovarajući odjenuli kako se ne bi javno sramotio?

Pitanje svima nama: što je izglednije od ove dvije mogućnosti?

Naslovna fotografija: Petar Mladinić

Foto: Hina

*Petar Mladinić je bio dugogodišni ravnatelj zagrebačke Pete gimnazije