Već smo pomalo navikli na brojne afere, sporne i kontroverzne odluke hrvatske Vlade i koalicijskih partnera koji, pod pritiskom svakodnevnih, najčešće odlaze u zaborav, a glavni akteri ostaju nekažnjeni. Tako je bilo do sada, no, trebamo li olako prijeći preko slučaja u kojem se političari služe školama i učenicima kao koreografijom za promoviranje svojih osobnih ili stranačkih interesa? Pitanje zapravo glasi, koliko su djeca u današnjoj Hrvatskoj uistinu zaštićena?

Pitanje je potaknuo nedavni slučaj tijekom posjeta ministrice obrazovanja, znanosti i sporta Blaženke Divjak OŠ Jabukovac kada su joj učenici 4. razreda u očito režiranom igrokazu čitali unaprijed postavljena pitanja koja im je na papiriće ispisala učiteljica.

Novi šok uslijedio je kada je i pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević u odgovorima na naša pitanja otvoreno poručila kako u spomenutom slučaju ne vidi ništa sporno te da je susret djece s osobama iz izvršne vlasti dio građanskog odgoja u okviru eksperimentalnog programa “Škola za život”.

Za čitanje sa šalabahtera koje je učenicima podijelila učiteljica, pravobraniteljica kaže da”ne vidi ništa sporno u prilici da djeca razgovaraju s ministricom obrazovanja o pitanjima koja se odnose na njihov život u školi te o tome što bi se u školi moglo ili trebalo mijenjati. Kaže kako se i mi odrasli pripremamo za razgovore, sastanke i susrete u kojima želimo dobiti neke odgovore. Ne vidim zašto se i djeca ne bi pripremala pa i tako da imaju napisan podsjetnik ili pitanje”.

Razlika je u tome što se podrazumijeva da odrasli sami sastavljaju svoja pitanja i sami se pripremaju za službene sastanke. Pitanje je što bi rekla pravobraniteljica za djecu da su novinari zatražili susret s učenicima kako bi od njih osobno čuli kako su se osjećali kada su postavljali pitanja ministrici, tko im je dao šalabahtere, kako je učiteljica odabrala učenike koji će pročitati dana im pitanja? Ili, bi li dopustila da novinari, ili roditelji, svoja pitanja napišu na šalabahter i daju djeci da ih pročitaju ministrici?

Recimo, što mislite o kritikama bivšeg ministra obrazovanja, znanosti i sporta Radovna Fuchsa koji je rekao kako bi “Divjak željela da se sve rješava odmah, ja sam u prvom redu za kvalitetu?”

Na žalost, odgovori pravobraniteljice za djecu, koja nije izrekla niti blago upozorenje ministrici, zvuče kao da je izravno uključena u promotivnu kampanju eksperimentalnog programa ili kao da je odgovore pisao PR tim ministrice Divjak. Dodatni povod za zabrinutost za sigurnost i zaštitu djece u školama daje i primjer ravnateljice OŠ Jabukovac koja snosi odgovornost jer pristala sudjelovati u spomenutom igrokazu.

Iz navedenog slučaja OŠ Jabukovac jasno se vidi kako “Škola za život”, osim skandaloznih propusta s udžbenicima i problema s brzopletim uvođenjem tableta u nastavu, krije i opasne presedane u korištenju najmlađih u političkom marketingu. Ako se dopušta ovakav očiti primjer manipuliranja djecom u svrhu promocije jednog kontroverznog političkog projekta, što možemo očekivati u budućnosti kada “Škola za život” krene u frontalnu provedbu u svim školama?