Sredinom osamdesetih, u vrijeme mojih osnovnoškolskih dana, tjelesni odgoj uglavnom nam se svodio na to da nam profesor da loptu i pošalje nas na školsko igralište. Češće na nogometno zapravo rukometno na kojem smo igrali nogomet, a rjeđe na košarkaško. Bilo je to vrijeme Cibone i Dražena… Bili smo generacija opsjednuta sportom. Po cijele smo dane “visili” na školskom ili Ciboninom igralištu na Tuškancu i do iznemoglosti haklali. Košarku i nogomet. Kao škola bili smo ponajbolji na općinskim natjecanjima. No, dalje od njih nismo dospjeli. Profesor tjelesnog, zapravo puki djelitelj lopti, koji nas je trebao voditi na gradska natjecanja, imao je vikendom pametnijeg posla. Tako nam je tjelesni ostao u sjećanju samo kao sporedni predmet, koji je upotpunjavao nastavnu satnicu i po potrebi nam podizao prosjek ocjena. Nitko nije nastojao spoznati naše ambicije niti razviti naše talente. Bili smo prepušteni sami sebi.
Prije osam godina, kad nam je kćer Eva kretala u peti razred osnovne škole, nekoliko roditelja nametnulo je tjelesni odgoj kao najveći problem prelaska iz nižih u više razrede. “Paniku” je izazvala spoznaja da nam je djeci za tjelesni dopao “nadobudni” profesor Damir Štokić, kod kojeg navodno “dijete za peticu mora propišati krv”. Tijekom četiri godine “Štokićeve torture” ispostavilo se da se radi o posve normalnom čovjeku, dobronamjernom profesoru predanom svome poslu. Trudio se, nije bio djelitelj lopti već pedagog koji je djeci postepeno usađivao samodisciplinu i odgovornost. Poticao ih je na bavljenje sportom, natjecanje i međusobno druženje. Osnovao je školski odbojkaški klub, vodio školske ekipe u raznim sportovima na međuškolska natjecanja, tijekom zimskih praznika organizirao odlaske na skijanje… Od tjelesnog je stvorio brand kojeg su djeca zavoljela, ali i ozbiljno i odgovorno doživljavala. Posve neočekivano, osnovnoškolski tjelesni odgoj usmjerio je život naše kćeri, a samim time i naš.
Borba s rijetkom bolesti akromatopsijom
Akromatopsija je vrlo rijetka nasljedna bolest. U Hrvatskoj se godišnje rodi samo jedno dijete s akromatopsijom. Radi se o složenom poremećaju vida koji se očituje visokim stupnjem slabovidnosti, jakom osjetljivošću na dnevno svjetlo i neraspoznavanjem boja. Kao takav, taj poremećaj uzrokuje ozbiljan hendikep. Za akromatopsiju nema lijeka. Donekle je ublažava nošenje potpuno zatamnjenih naočala ili leća i korištenje povećala. Supruzi i meni, Bog je podario izazov roditeljstva djece s akromatopsijom.
Za roditelja jedanaestogodišnjeg djeteta s akromatopsijom poprilično je osjetljiva i zahtjevna situacija kad dijete zaželi naučiti skijati. Na skijanju se svakome, zbog odbljeska sunca od snijega, značajno smanjuje oštrina vida. To je još izraženije kod akromatopa kojima i sama bjelina snježnih padina otežava vizualizaciju skijaške staze. Skijanje podrazumijeva brzinu i česte promjena smjera pa je iznimno opasno ako je udruženo s lošim vidom i slabom akomodacijom na neposrednu okolinu. Teško je djetetu u ranom pubertetskom razdoblju objasniti da ono čime se silno želi baviti i čime se mnoga druga djeca bave ono ne može, a pri tome ga ne ubiti u pojam i ne stvoriti mu osjećaj manje vrijednosti.
Priznajem, ponajviše zbog straha od samoozljeđivanja, ali i zbog opasnosti ozljeđivanja drugih, bio sam sklon ići linijom manjeg otpora i, za dobro kćeri, krajnje joj suptilno izbiti iz glave tu fiks ideju o skijanju. Srećom prof. Štokić, preko čijeg je školskog tjelesnog i otkrila skijanje, nije dijelio moj stav. Na njegovo uporno inzistiranje povezao nas je s Hrvatskim paraolimpijskim odborom i SKI klubom za osobe za invaliditetom “Sljeme”. Pružili smo joj priliku da skija. Kasnije se pokazalo da smo joj time, posve neočekivano, oplemenili život i otvorili neke nove životne perspektive.
Skijanje je bilo pun pogodak za Evin psihofizički razvoj. U njemu je pronašla sebe. Kroz njega se dokazivala sebi, ali i drugima. Brzo je stasala od skijašice početnice do natjecateljice. Rezultati su bili više nego dobri. Osvojila je Europski kup u svojoj kategoriji i kvalificirala se na Zimske paraolimpijske igre. Grad Zagreb svake godine raspisuje desetak stipendija za srednjoškolce s invaliditetom. U prvom razredu gimnazije Eva se samoinicijativno prijavila na natječaj. Tad je pohađala prestižnu 8. zagrebačku opću gimnaziju, imala je maksimalan prosjek ocjena i bila je pobjednica Europskog kupa u skijanju. Ipak, nedovoljno da te godine bude među 12 najboljih zagrebačkih srednjoškolaca s invaliditetom koji su dobili novčano nezanemarivu “Bandićevu stipendiju”.
Hladni birokratski pogled gospođe Fortune
Bila je razočarana. Povrijedila ju je očita nepravda i izostanak zasluženog priznavanja izvrsnosti njenih školskih i sportskih rezultata. Iz pedagoških pobuda predložio sam joj da napiše žalbu i da učinimo sve kako bismo dokazali da je riječ o teškoj birokratskoj pogrešci. Pristala je. Želio sam je suočiti s hrvatskom birokracijom i kriterijima odlučivanja, čisto da dobije uvid što ju očekuje kad krene u samostalan život. Uspio sam, shvatila je bit, ali i donijela odluku koja me je posve iznenadila i koja će joj obilježiti život.
Zajedno smo, od vrata do vrata, prošli kompletan birokratski aparat uključen u dodjeljivanje stipendije. Na kraju smo doprijeli do gđe. Višnje Fortune i gđe. Romane Galić, tadašnje i sadašnje pročelnice Gradskog ureda za socijalnu skrb Grada Zagreba. Dame odgovorne za raspisivanje i provođenje natječaja pojasnile su nam: “Stipendija nije dobivena jer uz prijavu nisu priložene osvojene medalje i pehari!”. Za razliku od gđe. Fortune koja je pri objašnjavanju imala ledeno, pravo birokratsko lice lišeno svake emocije, u pogledu gđe. Galić jasno se očitovao sram. Ipak, trebalo je izreći takvu besmislicu.
Još nismo ni izašli iz Poglavarstva Grada Zagreba, a Eva će rezignirano: “Zašto je ovo sve ovako glupo i nepravedno? Je li to tako i u Americi?” Pitanje o Americi me zateklo. Da joj ne ubijem borbeni duh i volju za napredovanjem, odgovorio sam: “Ne znam! Probaj pa ćeš vidjeti!”. Bio sam siguran da neće probati. Ali… Probala je i uspjela. Dvije godine zaredom dobila je pune stipendije za ljetne škole na prestižnim američkim sveučilištima Columbia i Wharton. Tamo je spoznala da nimalo ne zaostaje za svojim uglavnom američkim vršnjacima, što više bila je među najboljima. Potvrdu svoje vrijednosti dobila je daleko od Zagreba. Odlučila je, po završetku gimnazije, polagati američku maturu i natjecati se za studiranje na američkim fakultetima.
Opet je uspjela. Nakon odličnog rezultata na maturi i vrlo opsežnog, sveobuhvatnog, cjeloživotnog procjenjivanja njene osobnosti i karaktera, primljena je na pet ponajboljih američkih sveučilišta, među kojima i na Harvard koji joj je dodijelio visoku stipendiju. Pri tome se bavljenje sportom pokazalo vrlo važnim, možda čak i presudnim jer je najbolje ocrtalo njen karakter. Karakter rođene fajterice i pobjednice, koja uspijeva i na oko nemoguće, pretvoriti prirođeni hendikep u prednost.
Kako je Eva uspjela
Sveučilište Harvard već godinama je ocijenjeno najboljim sveučilištem na svijetu. Ove godine za studiranje na Harvardu prijavilo se 43.330 kandidata iz cijelog svijeta. Među njima je izabrano 1.600 budućih studenata od kojih manje od 200 dolazi izvan Sjedinjenih Američkih Država iz 89 različitih zemalja.
Kroz par dana na Harvardu započinje nova akademska godina, 2019/20. Ove se godine među brucošima nalaze i dvije djevojke iz Hrvatske. Jedna od njih je i naša Eva. Već samim rođenjem u Hrvatskoj njene šanse za dobivanje prilike za studiranjem na vrhunskom svjetskom sveučilištu bile su jako male, minimalne. Zbog prirođene bolesti i hendikepa koji ta bolest sa sobom nosi te su šanse bile još bitno manje, gotovo nikakve. Ipak, zahvaljujući božjem daru: moćnom intelektu, velikom radnom elanu i kapacitetu, iznimnoj upornosti, hrabrosti te spletom određenih životnih okolnosti, Eva se izborila za studiranje na najboljem sveučilištu na svijetu.
Za razliku od najrazvijenijih svjetskih država, u Hrvatskoj još uvijek ne postoji organizirani sustav koji bi prepoznavao natprosječno nadarene i ambiciozne učenike, izdvojio ih iz standardne školske sredine, grupirao u posebne skupine te im individualiziranim pristupom osigurao potpuno razvijanje njihovih sposobnosti i potencijala. U hrvatskom društvu i obrazovnom sustavu podcijenjeno je redovito upražnjavanje tjelovježbe i rekreativno bavljenje sportom. Srednjoškolci se organizirano ne potiču na društveno korisno djelovanje. Institucionalno se tek sporadično ukazuje na važnost sudjelovanja u humanitarnom radu.
Ipak u hrvatskom obrazovnom sustavu postoje pojedinci i institucije koji, u tišini predanosti svom pozivu, visoko kvalitetno i odgovorno rade. Daleko iznad obaveznih državnih pedagoških standarda. Tako omogućavaju onima koji hoće, mogu i žele da budu konkurentni na najvišoj svjetskoj obrazovnoj razini. Jedna od takvih institucija je privatna Gimnazija i ekonomska škola “Benedikta Kotruljevića” iz Zagreba. Individualni pristup i težnja postizanju izvrsnost podrazumijeva značajan dodatni angažman i rad profesora. Prof. Vinka Filak, prof. Jerka Mijić, prof. Zoran Priselac, prof. Sandra Marinić i prof. Nikola Čović uz vodstvo ravnateljice prof. Nade Morić dokazali su da i u Hrvatskoj postoje pedagozi koji su u stanju nadarene hrvatske učenike pripremiti za nastavak obrazovanja na elitnim svjetskim fakultetima. Uz takve profesore i snovi postaju stvarnost!
Naslovna fotografija: Kolumnist Teleskopa dr. Trpimir Goluža sa suprugom Janom i kćeri Evom u njezinoj studentskoj sobi na Harvardu
Foto: Privatni arhiv obitelji Goluža