Knjiga Bijeli Put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, autora Hermana Vukušića i fra Stipe Karajice, može s pravom imati naslov Knjiga s razlogom. U uvodu knjige autor Vukušić i navodi razlog njenog pojavljivanja: „zato što su se stalno pojavljivali kojekakvi autori s raznim pričama, raznim interpretacijama i neistinama o Bijelom putu“ (str. 11). Jako je bitan podnaslov ove Knjige. Svjedočanstva sudionika u Konvoju, osnažena dokumentima, služe kao ispravak netočnosti koje su se godinama uvlačile u razne publikacije i medijske prikaze. Da nije bilo potrebe za tim ispravcima, ne bi bilo ni potrebe za izdavanjem ove knjige.

Nekad sam bio u dilemi, prisustvujući predstavljanju nekih od tih publikacija: reagirati ili se nasmijati i prešutjeti reakciju. Izabrao sam ovo drugo nadajući se da će jednom prava knjiga-istina ugledati svjetlo dana. I evo, nakon 30 godina, pred nama je knjiga koja je, kako ističe uvodničar „ključni dokument u zaštiti integriteta Bijeloga puta od možebitnih pokušaja krivotvorenja povijesti, kako bi se spriječile nepravde i kako bi se osigurala priznanja i zasluge onima koji ih stvarno zaslužuju“ (str. 13).

Knjiga donosi svjedočanstva sudionika Bijeloga puta, koji su krenuli u tešku neizvjesnost proboja posebno kroz surove bosanske vrleti i obruč još surovijeg neprijatelja da donesu pomoć Hrvatima u paklu Lašvanske doline. „Bili smo zapravo ludo hrabri“ veli Ante Čičin Karlov“ (str. 172), a fra Matija Matošević dodaje: „Ne mislimo hoćemo li preživjeti, nego kako pomoći braći“ (str. 225).

Zlo je bilo isplivalo na površinu u Lašvanskoj dolini i poremetilo ustaljeni ritam života oduzimajući tim čestitim ljudima pravo na nadu i miran život. Ti ljudi, pogođeni zlom, nisu se uzdali u nečije znanje ni političko nadmudrivanje nego u dokaze suosjećanja i ljubavi. I Bog je koristio obične ljude, kako bi im donio nadu u opstanak. To je bio pravi motiv da krenemo na put prema braći i sestrama u Srednjoj Bosni čiji je opstanak bio ugrožen u doslovnom smislu riječi.

Neki su bili uvjereni da je u nepredvidivim ratnim i zimskim uvjetima nemoguće doći do Nove Bile. Toliko smo puta od mnogih čuli, pripremajući Bijeli put: „To je nemoguće! To nije izvedivo!“ Da su se sudionici Bijelog puta pomirili s uvjerenjem u nemoguću misiju, odustali bi od puta. Međutim, oni nisu nikome dopustili da im umanji dušu savjetujući im da odustanu od činjenja dobra. Bili su svjesni da ništa neće osobno dobiti, ali da mogu učiniti mnogo dobra. Uostalom, nikoga se ne veliča radi onoga što je nešto dobio nego radi onoga što je nešto dao. Lijepo to izražava Miro Jakovljević parazafrirajući zapravo riječi sv. Franje Asiškoga: Gospodine, učini me oruđem svoga mira! Gdje je mržnja, da donosim ljubav! Gdje je sumnja, da donosim vjeru! Gdje je očaj, da donosim nadu (str. 83).

Knjiga s razlogom, koju večeras imam čast predstaviti, svakako postaje dio baštine ljubavi, dobra i praštanja, baštine koju će budući naraštaji znati prepoznati. Čitajući ovu knjigu, svatko može uživati u realističnim (ponekad i ganutljivim) opisima događaja u 1993. godini. Sudionici Bijelog puta u svojim svjedočanstvima bilježe ono što su vidjeli i kako su to doživljavali. Oni prate, sudjeluju i bilježe ratna, politička i društvena zbivanja toga vremena. Prenose obilježavanja pojedinih događaja, uglednih ljudi, svećenika, zdravstvenih radnika i dobrotvora, i to sve kratko, ali dovoljno jasno.

Ne umanjujući zasluge onih koji su svojim političkim pregovaranjima otvarali put Konvoju, ili onih koji su bilježili kronološkim redom naš mukotrpni hod, sjedeći u udobnim foteljama svojih kuća, ipak posebnu pažnju zaslužuju sudionici Bijelog puta; oni su bili stalno na mjestu događaja, neposredni svjedoci zbivanja, sudjelovali u njima, bili dio njih. Oni svoja svjedočenja i svoje doživljaje pišu srcem i dušom, suzama i krvlju.

Posebno me veseli što se u knjizi nitko ne napada a niti se tko veliča, iako bi neki na to imali pravo, jer su im u Bijelom putu bile povjerene odgovorne dužnosti (zapovjedništvo Konvoja). Veličina je snažnih ličnosti što u tako velikim događajima svoj ego potisnu ne težeći po svaku cijenu postati velikanima. Drugi to prepoznaju i ističu, kao na primjer fra Jakov Bubalo, kad kaže: „Najteže je bilo vodstvu konvoja i vozačima: obavili su svoju dužnost časno i hrabro“ (str. 222).

Mnogima je najznačajniji dio Bijelog puta s njegovim postajama: od zamisli do ostvarenja valjalo je učiniti mnogo posla. Jadranka Kosor, ondašnja novinarka to ističe: „Za to je trebalo imati veliko srce i mnogo vještina, mnogo organizacije, snage, ali i živaca i resursa. U konačnici i hrabrosti… Događaj je to koji ne zaslužuje kontroverze, a na žalost upravo to se na kraju često dogodi, jer mnogi imaju potrebu prisvajati sebi zasluge, što je loše i pogrešno i što na kraju umanjuje samu veličinu toga događaja.“ (str. 138).

Dobrotvorna udruga Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu ponijela je teško breme na svojim leđima. Tu skupinu dobrotvora dopunila je udruga Kruh Sv. Ante čije smo iskaznice ponosno nosili na prsima čitavim putem. Zdravstveno osoblje oživotvorilo je Hipokratovu prisegu prigodom izvršenja svog plemenitog čina. Nažalost, neki su od njih, kako ističe Dr. Ante Luetić, spriječeni da ostvare plemenit cilj (str. 228). Uvodničar u Knjigu ističe: „Sve su to vrijeme potpuno bili zanemareni ljudi s najvećim zaslugama našeg epohalnog ostvarenja, primarno mislim na vozače, u tri desetljeća eksploatiranja teme Bijeloga puta vozači se gotovo uopće ne spominju, jedva ih se netko sjeti pri obilježavanju obljetnica, a bez njih bi Bijeli put bio nezamisliv. Oni su sjeli u kamione i bili prvi na izravnom udaru“ (str. 12).

Kad već spominjem pojedince, slobodan sam podvući i važnost svoje braće Franjevaca. Poslužit ću se riječima zapovjednika Konvoja Hermana Vukušića: „Franjevci su na svakom koraku našega puta i djelom i molitvom bdjeli nad nama, kao što su prethodnih sedam stoljeća bdjeli nad hrvatskim čovjekom u Bosni, Slavoniji, Hercegovini, Srijemu, Banatu… Jedan od najvrjednijih kapitala koji baštinim s Bijelog puta moje je upoznavanje s franjevcima o kojima sam dotad znao malo ili ništa, a oni su me oduševili mudrošću, neposrednošću, ljudskošću i jednostavnošću, pa sam s mnogima postao i do dandanas ostao prijatelj“ (str. 32). Isto iskustvo s franjevcima dijeli i prof. Matko Marušić (str. 101). Knjiga s razlogom zorno svjedoči da našeg čovjeka može iznevjeriti svatko – mjesni odbornik, prvi kao i najveći politički dužnosnik – bosansko-hercegovački franjevac neće nikada.

U predstavljanju neke knjige uvijek je opasnost da ostane po strani nešto važno. Stoga Vas pozivam: čitajte ovu knjigu: ona će vas potaknuti na duboko promišljanje o istini Bijelog puta.

Završit ću promociju s dvije napomene: prva, nakon objavljivanja ove knjige, teško će se netko „odvažiti“ pisati neku novu knjigu o Bijelom putu ne uvažavajući bitno ovu; drugo, poruka onima koji su do sada pisali o Bijelom putu, neka je pročitaju i neke svoje dosadašnje tvrdnje preispituju.

Akterima Bijelog puta pristaje molitva nobelovca Ive Andrića:

Gospode, koji si nad svjetovima, vladaš i znaš,

pogledaj, molimo te,

i na ovu našu zemlju,

i na nas koji smo iz njenog tla nikli. Ugradi nam mir u srce,

i slogu u gradove,

dosta nam je ratničke vatre,

mirnog smo života željni,

o, Gospode.

Na slici: fra Velimir Valjan i Herman Vukušić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.