Predsjednik Zoran Milanović nedavno je vehementno kritizirao javnu televiziju pa je bez imalo sustezanja HRT nazvao partijskom televizijom, gorom od jugoslavenskog Yutela, urednika emisije Mislava Togonala prevarantom, a djelatnike HRT-a plaćenicima. Još je dometnuo da treba provjeriti financije jer očito sumnja da se 1,3 milijarde kuna troši neracionalno, a možda ima posla i za Državno odvjetništvo.

Razarajuća kritika šefa države zaslužuje “dubinsku analizu”, a ne lakonsko odmahivanje rukom uz opasku da besposlen predsjednik i jariće krsti. Je li iz predsjednika progovorio akumulirani bijes zato što mu sadašnja pozicija ne daje moć na koju je naviknuo ili je ipak nešto trulo u „katedrali hrvatskog duha”?

Milanović je napravio ogromnu grešku kada je svoje nezadovoljstvo iskalio na „novinarima na terenu” i što tešku artiljeriju nije ostavio za HDZ-ova poslušnika Kazimira Bačića, njegove bezimene „ravnatelje” i, što je u cijeloj priči jako bitno, poslušne novinare i urednike koji su zaslužili svaku lošu riječ koja je izgovorena na njihov račun. Milanović bi bio puno uvjerljiviji da je kritiku HRT-a počeo od Andreja Plenkovića, ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, Kazimira Bačića, Mislava Stipića, Brune Kovačevića i Renata Kunića, a onda prešao na urednicuIn Informativnog medijskog servisa Katarinu Perišu Čakarun, neke bitne urednike među kojima je svakako i Mislav Togonal koji je možda najveće razočaranje.

Očekivao sam da urednik njegovih sposobnosti i utjecaja digne glas protiv porobljavanja profesije i zauzme se za slobodno novinarstvo, a ne da ponizno savija kičmu pa čak i sudjeluje u prljavim igrama HDZ-a i njegovih ljudi koji su postali pravi gospodari javne televizije.

Togonal je imao dovoljno ugleda i profesionalnog autoriteta da se javno suprotstavi takvim namjerama i da pritom ne riskira otkaz ili šikaniranje, ali on je izabrao put koji je prvo vodio u pasivizaciju, a onda, malo-pomalo, i kolaboraciju s protivnicima i uzurpatorima slobode javne riječi.

Već se dulje vrijeme može primijetiti da Togonal bira goste u Otvorenom s figom u džepu. Većinu sugovornika poziva po profesionalnim kriterijima, valjda kako bi zavarao gledatelje, a onda obvezno ubaci trojanskog konja kojeg su mu prišapnuli utjecajni spin doktori, razni HDZ-ovi stručnjaci za komunikaciju, a ponekad, očito, posluša i neke sugestije bitnih ljudi iz Banskih dvora.

Nije Togonal jedini, neki drugi voditelji i urednici bili su još i gori, ali Togonalova je odgovornost najveća jer je, ponavljam, imao najčvršću profesionalnu i političku poziciju koja ga je štitila od HDZ-ove lomače. Kao što je Togonala trebalo braniti kada ga je šikanirao Goran Radman, tako se Togonal sada trebao zauzeti za svoje kolege i suprotstaviti se partijskim kadrovima koji su zarobili javnu televiziju.

Togonal je na početku kampanje za prošle parlamentarne izbore doveo u Otvoreno besprizornog Željka Keruma koji je trebao, a nažalost to je na kraju i uspio, redikulizirati svaku ozbiljnu političku raspravu.

Nesuđena predsjednica Vrhovnog suda Zlata Đurđević zamjera Togonalu što joj nije rekao da će u emisiji biti gost njezin kojega s Pravnog fakulteta Davor Derenčinović. Meni je veći problem u tome što mi taj profesor pomalo miriše na Šeksova čovjeka koji je pod krinkom „znanstvene i neovisne rasprave” imao vrlo jasan zadatak kako treba usmjeravati raspravu u emisiji. Drugim riječima, Derenčinović je dio neke šire političke igre koje je vjerojatno bio svjestan i Togonal kada ga je predstavio kao „neovisnog analitičara”. Nemam ništa protiv toga da netko u emisiji zastupa stavove vladajućih, ali to treba jasno reći i ne treba se toga sramiti.

Togonal je trebao Zlati Đurđević reći da mu dolazi Derenčinović, ali to nikako ne znači da je ona mogla uvjetovati svoj dolazak. Valjda je urednik emisije autonoman u izboru gostiju koje će pozvati.

Kada se već junači, Milanović je trebao postaviti pitanje profesionalnog poštenja šefice Informativnog medijskog servisa Katarine Periše Čakarun koju je na tu funkciju ustoličio još Tomislav Karamarko, a Andrej Plenković tako srčano prigrlio. I površnom gledatelju Dnevnika HRT-a i emisije Otvoreno jasno je da značajan utjecaj na uređivanje imaju Banski dvori i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek koja vrlo vješto koristi svog kuma Renata Kunića kako bi progurala svoje ideje i utjecaj. Javna je tajna da postoji „crna lista” novinara i intelektualaca koji ne smiju u Dnevnik i Otvoreno i da se na HRT-u diskretno, ponekad i potpuno otvoreno, provodi cenzura. Pritom nije toliko bitno jesu li nepoželjni gosti lijevo ili desno orijentirani, nego je glavni kriterij jesu li pod kontrolom HDZ-ove „ideološke komisije”.

Ovo “olovno vrijeme” započelo je dolaskom na čelo HRT-a Kazimira Bačića i njegove „bezimene družine” koja na jednoj strani slijepo provodi ono što HDZ želi ili oni misle da želi, dok se na drugoj strani ispod stola rade milijunski poslovi u koje, kako vidimo, sumnja i predsjednik Milanović. Jedan od najutjecajnijih ljudi na HRT-u je „nevidljivi” Mislav Stipić koji nikada nije javno istupio, a njegove fotografije jedva da postoje u agencijskim arhivima. Tako se više ne skriva ni šef izraelskog Mossada, a kamoli jedan od šefova javnog servisa.

Bila bi velika šteta da poželjna javna rasprava o televiziji završi samo na jednom nekontroliranom ispadu predsjednika države. Prisavlje treba stalno biti pod povećalom, a očito je i vrijeme da Kazimir Bačić i njegovi ravnatelji odgovore na neka pitanja.