Izbori za EU Parlament bili su veliki lakmus papir na kojima su se rasplele neke dvojbe na hrvatskoj političkoj sceni. Plenković je očito do izbora živio u uvjerenju da može činiti što želi te da će, bez obzira kako se ponašao prema biračima, uvijek imati preko 30 posto glasača koji će uvijek biti za HDZ. Na EU izborima se također pokazalo da ankete ne samo da nisu vjerodostojne nego da mogu imati kontraučinak za neke stranke. To se prije svega odnosi na HDZ i Most.

I mostovcima su ankete davale jednoga sigurnog EU parlamentarca, a drugi im je po anketama „visio“. Očito da ih je takva lažna predodžba napuhala, uspavala i uljuljala. Loši EU rezultati otrijeznili su i uozbiljili i HDZ i Most pa su pred predsjedničke izbore počeli puno odgovorniju i ozbiljniju kampanju, uvažavajući stavove Crkve, sindikata i branitelja. HDZ-ovci su počeli Kolindinu kampanju svjesni da im je Plenković i njegova neodgovorna politika najveći uteg. Zbog toga se svim silama trude distancirati Kolindu od predsjednika stranke  i Vlade što je jako teško, ustvari nemoguće. Previše je gafova Plenković napravio da bi birači zatvorili oči i ponovno zaokružili Kolindu koju predlaže i podržava Plenkovićev HDZ. Prisjetimo se samo prosvjeda u većim hrvatskim gradovima protiv Istanbulske konvencije i nezaodovoljstva iz redova Crkve usvojenom konvencijom. Sindikati su nezadovoljni neuvažavanjem njihova prikupljanja 720 000 potpisa, branitelji su nezadovoljni koalicijom s Pupovcem. Ima li itko zadovoljan?

Nakon svega, postavlja se pitanje s kojim to političkim kapitalom Kolinda ulazi u predizbornu kampanju? Nije stala ni uz nevladine udruge prilikom prosvjeda protiv Istanbulske, ni uz sindikate, ni uz branitelje, nego uz Plenkovića i njegovu bahatu Vladu. Očekivati potporu birača nakon svega je neozbiljno. Po čemu ćemo pamtiti njezin mandat? Jasno je kako je nakon Josipovića i Mesića Kolinda bila pravo osvježenje. Uz to je i lijepa i obrazovana. Uz njezin mandat ne vežu se nikakve koruptivne afere, niti joj je itko mogao reći da je kleptomanka.

Dakle, mogli bismo o  njoj puno više toga reći što nije nego što jest. Nijedan njezin potez za protekloga mandata nije imao ni političku težinu, ni državničku ozbiljnost. Sve se više manje  svelo na manekenstvo. Najupečatljiviji potezi u njezinom mandatu po kojima će ostati upamćena su što je konačno izbacila Broza s Pantovčaka i što je istinski slavila s nogometašima u Rusiji. Sve ostalo je bilo politički blijedo. Trudila se svakom svojom izjavom svidjeti  sugovornicima, reći ono što oni želi čuti, onako prigodničarski. To jest odlika dobroga diplomate, ali nije i ne može biti odlika predsjednice države. Predsjednica države je puno više od diplomata. Izgleda kako Kolinda nikada nije izašla iz okvira svoga mentora Mate Granića.

O njezinoj prevrtljivosti i prigodničarstvu svjedoči to da danas čitamo kako kaže da koristi jogu, a već sutra iz svega grla pjeva „Rajska djevo kraljice Hrvata“. Karijera u NATO-u i u diplomaciji pokazuje da joj je položaj važniji od nekih drugih vrijednosti. Budući da je takvoga mentaliteta nije joj bio problem progutati protuprirodnu Istanbulsku konvenciju unatoč izričitom protivljenju biskupa. Svakom je jasno da Kolindu predlaže, podržava i financira Plenkovićev HDZ i da se ona ne može, ma koliko to pokušavala distancirati od HDZ-a. Kolinda će biti kolateralna šteta Plenkovićeve bahatosti.

Petirki nije mjesto uz Kolindu!

Zbog toga, a i mnogo drugih protukršćanskih HDZ-ovih stavova, Marijani Petir nije mjesto uz Plenkovića i Kolindu. Ako želi nastaviti vjerodostojno voditi borbu za kršćanske vrednote kako je to do sada činila, Marijana Petir ne bi nipošto smjela biti uz Kolindu. Radije se vratiti u razred i predavati djeci vjeronauk. To je 100 puta časnije i poštenije. A najpoštenije bi joj bilo stati uz Škoru i suvereniste i vjerodostojno se nastaviti zalagati za kršćanske i biblijske vrjednote kao što je to činila do sada. Tako bi spojila korisno i ugodno, radila ono što voli, zalažući se za svjetonazore koji su joj na srcu, a ne da pod Plenkovićem skutima mora dizati ruku za protuobiteljske i protuevanđeoske stavove. Ako je u ovom mandatu Plenkovićeva Vlada i većina u Saboru usvojila Istanbulsku i Marakeški, u idućem bi mandatu mogli očekivati ozakonjenje nekih drugih protukrščanskih vrijednosti. Naravno, pod izlikom pritisaka i ucjena iz Bruxellesa.

Zato Hrvatskoj treba jaka suverenistička opcija koja će se okupiti oko predsjednika i koja neće dopustiti usvajanje protukršćanskih zakona. Petirkina potpora ne bi nešto značajno pripomogla Škori i Suverenistima, nego prije svega samoj Petirki. Naime, lako se može dogoditi da zbog nevjerodostojnosti, ako ode uz HDZ, izgubi kapital koji je stekla na izborima za EU parlament. Bilo bi najtužnije ako bi Marijana iduće godine provela dokazujući da je jača od Beljaka i da je njezin HSS „pravi“, a njegov „lažni“ kako su to nekada činili pravaši i na kraju svi nestali s političke pozornice. Bog ju je stvorio za puno veće zadaće i dao joj darove koje mora staviti na raspolaganje puno većem i važnijem zadatku, državničkom. Kada bi kojim slučajem Marijana podržala Kolindu to bi značilo da se do sada lažno krila iza kršćanskih vrijednosti, a da je ustvari i njoj, kao i ostalima, bitna samo fotelja.

Ruža Tomašić i njezini Suverenisti kao i obično nisu puno kalkulirali nego su u samom startu podržali Škoru za predsjednika.
Božo Petrov je mudro odlučio iskoristiti kapital zarađen na EU izborima. Podržao je Škoru pridružujući se tako domoljubnoj opciji. Time je produžio i sebi i Mostu politički život.
Esih i dr. Hasanbegović su na izborima za EU parlament bili iznenađeni ponudom Suverenista da im se pridruže jer su očekivali da će se Suverenisti pridružiti njima. Odbili su suradnju tvdeći da ostaju otvoreni poslije izbora, čvrsto vjerujući da će uzeti više glasova od Suverenista i kako će im se ovi nakon izbora morati pridružiti. Međutim, dogodilo se suprotno što je Brunu šokiralo, ali nije ispunila svoje obećanje o zajedničkom djelovanju nakon izbora.

Dr. Hasanbegović se na vrijeme distancirao od Brune koja je pokazala političku nedozrelost. To stoga jer bez obzira što Bruna najvjerojatnije neće na predsjedničkim izborima podržati Škoru, njezino će biračko tijelo preko 90 posto glasovati upravo za njega. Time se Bruna samo udaljuje od svoga biračkoga tijela i gubi svoju bazu za iduće parlamentarne izbore. To sve vodi političkom kraju Nezavisnih, i njihovom prerastanju u stranku lokalnoga značaja.

Škoro ima potencijal za zaokret

Izbori za predsjednika su puno više od toga. To je test za hrvatsko biračko tijelo je li moguće ostvariti ono što se nije uspjelo na EU izborima, niti ikada do sada u Hrvatskoj. Da se sve što hrvatski i domoljubno diše ujedini i preuzme odgovornost za svoj narod i zemlju. To bi bila osnova za novu stranku, desniju od HDZ-a koja bi poništila Istanbulsku i povukla Marakeški potpis, koja bi raspisala sve referendume, osluškivala i poštovala volju svoga naroda, a ne ga tjerala raditi do 67 godine kao što to pokušava HDZ. Je li hrvatska desnica politički sazrela da se okupi i prevlada uske interese?

Po prvi put vrata su im se širom otvorila. Ako uspiju pobijediti svoj ego Suvrenistima se pruža prilika ne samo imati predsjednika, nego i vladati Hrvatskom i onemogućiti Pupovcu i sličnima da odlučuju o sudbini hrvatskoga naroda. Ako ne,  završit će kao Budiša, Đapić, Lesar i njima slični koji su svojevremeno uzimali značajan dio biračkog tijela, ali su prokockali priliku i nisu se uspjeli održati na političkoj sceni. Škoro je simbol otpora prema Plenkoviću i Milanoviću, prema HDZ-u i SDP-u, njihovim lijevim politikama i  koaliciji s Pupovcem  koja guši hrvatskoga čovjeka. Škoro predstavlja nadu da je moguća bolja i pravednija Hrvatska, Hrvatska u kojoj se može živjeti od poštenoga rada i da se ne mora ići u Njemačku ili Irsku kako bi se ostvario život dostojan čovjeka.
Škoro nije zakinuo državu ni za lipu. Nije poput Lovre Kuščevića i ostalih HDZ-ovih ministara koji se zaklinju u domoljublje, a gledaju na svaki način oštetiti Domovinu. Svjedoci smo da se na naše oči Hrvatska urušava bez baruta i stranih neprijatelja. Pored Sanadera, Šeksa, Kosorice, Plenkovića i sličnih Hrvatskoj nisu potrebni strani neprijatelji. Škoro je istinski domoljub koji ima potencijal promijeniti situaciju, napraviti radikalan zaokret. Otac je vjerničke obitelji, poduzetnik, umjetnik i znanstvenik koji je svojim radom srušio predodžbu da se samo lopovlukom i vezama u Hrvatskoj može obogatiti. Dokazao je kako se može živjeti od poštenoga rada, uz potporu obitelji, ljubeći Domovinu i uz Božji blagoslov.

Paljba koju su HDZ-ovci osuli iz svih oružja po Škori zorno pokazuje da Škoro na terenu i te kako dobro stoji jer se ne vodi medijski rat protiv npr. predsjedničkoga kandidata Dejana Kovača i sličnih. Isti oni koji su Škoru pozvali da im pjeva tijekom ljetnih blagdana odjednom su se počeli sipati pepelom po glavi i Škoru nazivati svakojakim imenima, želeći ga preko noći pretvoriti u izdajnika i soroševca?! Kao da smo svi toliko glupi i ne pamtimo što je Škoro govorio i pjevao zadnjih 25 godina. Rafalna paljba HDZ-ovih piskarala po tzv. „desnim“ portalima je jedno, a komentari čitatelja nešto sasvim drugo. Jasno kako desno biračko tijelo ne prihvaća pametovanja režimskih novinarčića plaćenika. Uzalud vam trud svirači. Umišljeni novinarčići, uglavnom bez potpisa, pod pseudonimom, napadaju Škoru za sve i svašta predstavljajući ga najvećim kriminalcem i pljačkašem Hrvatske, a HDZ-ov očiti kriminal prešućuju ili minoriziraju. Napadali su ga čak i zbog izjave da kao predsjednik neće besplatno ljetovati po državnim vilama i rezidencijama. Zar nije krajnje drsko da politička kasta koja ima najveće plaće u državi besplatno, o trošku poreznih obveznika ljetuje, a da obični građani plaćaju svoje ljetovanje?

Kolakušić ništa ne može sam

Nakon što su Ruža Tomašić, dr. Hasanbegović i dr. Petrov podržali Škoru logično bi bilo da to učini i Petirka. Bez obzira učini li to Bruna ili ne, njezini će birači glasovati za Škoru preko 90 posto. Ako uzmemo čistu matematiku s Euro parlamentarnih izbora činjenice kazuju da 8, 52 posto Ružinih Suvenerista, 4,67 posto mostovih birača, 4, 37 Nezavisnih za Hrvatsku te ukoliko to učini i Petirka sa svojih 4,40 zajedno iznosi 21,96 posto. Uzmemo li u obzir da je HDZ osvojio 22,72, a SDP 18,71 i računajući na sinergiju zajedništva koje Škoro nosi može se reći kako je ovo i te kako respektabilna politička snaga, iako još uvijek ne najjača u Hrvatskoj.
Međutim, pristupanjem Mislava Kolakušića sa svojim biračkim tijelom Škoro bi dobio nedostižnu prednost koja bi mu jamčila sigirnu pobjedu. S Mislavovih 7,89 posto koliko je imao na EU izborima ova bi opcija „zakucala“ pobjedu“ i nitko ne bi imao šanse pobijediti ih.

Već je jasno da Mislav Kolakušić na ovim izborima neće igrati bitnu ulogu i da solo igrajući neće moći ostvariti svoje ideje. Uostalom, biti predsjednik države i zastupnik u EU parlamentu u isto vrijeme ne bi ni mogao biti. Pobjedom na parlamantarnim izborima, Mislav bi zasigurno prihvatio poziciju premijera i odrekao se europarlametarizma. Loš pak rezultat na predsjedničkim izborima mogao bi vrlo lako značiti početak kraja Mislavove političke karijere. Podržavajući Škoru ne samo da bi olakšao sebi put do premijera nego bi u mnogome ojačao svoju poziciju. Zato Škoro i Kolakušić „moraju“ sjesti i dogovoriti međusobnu podršku i suradnju na dobrobit svih građana.

Kolakušić treba podržati Škoru za predsjednika, a Škoro Kolakušića na parlamentarnim izborima za premijera. U tom bi slučaju Škorina suverenistička opcija bila najača u zemlji i predstavljala bi priliku za veliki zaokret i dala optimistički zanos koji je toliko potreban da se promjenom politike ne samo može zaustaviti iseljavanje, nego i uhvatiti u koštac s korupcijom i potaknuti povratak onih koji su otišli. Nadalje, samo zajedničkim snagama Škoro i Kolakušić nude nadu za konačnu lustraciju i otvaranje komunističkih arhiva. Oni bi bili ti koji bi vodili procese i upravljali njima. Ostankom Kolinde jasno je kako se to neće dogoditi, kao što se neće povući ni Istanbulska, ni Marakeški. Ostanak Kolinde i HDZ-a na vlasti značio bi da im birači daju potporu na putu koji ide dalje u usvajanju protuprirodnih i protuobiteljskih zakona, te širenju globalističkih ideja.

*autor je profesor filozofije, živi i radi u Mostaru