Nisam imao nimalo dvojbi o tome jesam li trebao doći na novinarski prosvjed. Jednostavno sam procijenio da ono što novinari mogu napraviti šetnjom od Novinarskog doma do Banskih dvora vrijedi puno više od nekih skrivenih zamki, malih problema, ali i medijskih napada koje mi može donijeti pojavljivanje na skupu gdje su u velikoj većini bili kolege novinari i političari lijeve provenijencije. Znao sam u što se upuštam i svjesno sam prihvatio rizik. I sada nakon što je skup završen, a predsjednik HND-a Hrvoje Zovko uputio premijeru Plenkoviću „osam teza za spas hrvatskog novinarstva”, mogu samo potvrditi da sam donio dobru odluku.
Vrijedilo je šetati jer smo samo tako mogli izvršiti pritisak da se promijeni nakaradan zakon po kojem se novinar može osuditi i kada piše istinu. Ovo je dobra prilika da se ponovi da je to zakon koji je 2011. godine donijela HDZ-ova Vlada Jadranke Kosor, a da su glavni sastavljači „optužnice za novinare” bili Vladimir Šeks i tadašnji, a i sadašnji, ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković.
Zakon koji progoni novinare stupio je na snagu za vrijeme Vlade Zorana Milanovića u kojoj je ministar pravosuđa bio Orsat Miljenić, koji nije učinio ništa da se taj propis promijeni ili barem ublaži. Kada iz današnje perspektive gledam na medijsku legislativu, nije preuzetno reći da je „crvena nit” zatiranja slobodnog novinarstva zapravo zametak velike koalicije HDZ-a i SDP-a.
Sada se svi čude nekim masovnim tužbama protiv novinara, ali one su počele još 2013. godine. Jedan od najvećih korisnika tog zakonskog buzdovana bio je i bivši predsjednik Stipe Mesić koji je uz pomoć svog dvorskog odvjetnika Čede Prodanovića privodio novinare na sud uvijek kada su se usudili propitkivati njegovo političko poštenje. Posebno je bio osjetljiv na aferu Patria, a nije mu dobro sjedalo ni spominjanje famoznog čeka iz Australije. Jednako tako, vodeći mainstream mediji su “otkrili” da Milijan Brkić voli tužiti novinare tek kada je moćni HDZ-ovac pao u Plenkovićevu nemilost. A znali su da Brkić već nekoliko godina uredno maltretira novinare s tužbama.
Bilo je i drugih političara koji su sudski progon koristili za zastrašivanje novinara, a tome su se nažalost priklonili i neki novinari. Nikada nisam mogao razumjeti novinare i političare koji tuže medije i novinare. Oni se redovito koriste svim blagodatima koje pruža javni govor, a onda se uvrijede kada ih netko krivo pogleda. Takvim tankoćutnim političarima i novinarima mogu samo preporučiti da dobrovoljno napuste politiku i novinarstvo i neka idu uzgajati maćuhice ili da jednostavno prihvate javnu debatu koja ponekad zna biti i vrlo neugodna.
Drugi važan razlog zašto sam došao na prosvjed svakako je i stanje na javnoj televiziji. Nakon rušenja totalitarnog komunističkog sustava Hrvatska televizija je uvijek bila pod kontrolom politike više nego što je to pristojno u jednoj demokratskoj zemlji. Stanje nikada nije bilo sjajno, ali u nekim fazama poneki sposoban ravnatelj nije dopuštao da se profesija spušta ispod profesionalnog minimuma.
Milanovićeva vlada je pokazala da ne želi ozbiljnu javnu televiziju kada je za ravnatelja imenovala Gorana Radmana, no profesionalni standardi nisu se podigli ni dolaskom Kazimira Bačića. Ne samo da se nisu podigli, nego su ti niski standardi pali još niže pa nije pretjerano reći da su oni na najnižoj točki od uspostave Hrvatske televizije.
To se sada još bolje vidi jer su ostali mediji znatno ojačali i postali demokratičniji. Kazimir Bačić je najlošiji i najneambiciozniji ravnatelj koji praktično i ne upravlja televizijom. Sve konce vuče Mislav Stipić koji nikada nije dao intervju, izjavu ili se na bilo koji drugi način očitovao o svom javnom poslu. Stoga mi se zahtjev za smjenom vodstva Hrvatske televizije čini vrlo razumnim, a to bi premijer Plenković, da je pravi Europejac, napravio i prije nego što su to novinari zatražili. Posebno mi je neprihvatljiva praksa HRT-a koji je je u posljednje vrijeme masovno dizao tužbe protiv svih novinara koji su kritički pisali o HRT-u, a uveo je i praksu da tuži i vlastite novinare od kojih traži enormne iznose.
Znam da je na prosvjedu bilo političara koji su tužili novinare i medije i koji ne samo da nisu napravili ništa da spriječe progone novinara nego su aktivno sudjelovali u zatiranju slobode javnog govora. Znam i to da neki političari koriste prosvjed kako bi prikupili koji glasi na izborima za Europski parlament. Znam da je na prosvjedu bilo i novinara koji su u dosluhu s političarima i koji se nadaju nekim unosnim pozicijama u nekoj budućoj političkoj podjeli karata. Vidio sam da je na prosvjedu bilo novinara koji zbog ideološke obojenosti ne mogu prepoznati istinu i opće dobro, ali sve sam to stavio u drugi plan.
Trebalo je reći dosta tužbama protiv novinara i upozoriti Andreja Plenkovića da na HRT-u vlada cenzura.
Foto: Denis Cerić/Hina