Prekjučer su završili najnoviji pregovori Vlade RH i reprezentativnih sindikata u zdravstvu. S Vladom RH pregovarali su sindikalni predstavnici medicinskih sestara, tehničara i nezdravstvenih radnika u zdravstvu. Pregovaralo se o pravima svih zaposlenih u sustavu zdravstva i zdravstvenog osiguranja pa tako i o pravima svih liječnika zaposlenih u javnom zdravstvenom sustavu. Predstavnica liječnika iz Hrvatskog liječničkog sindikata (HLS), sukladno aktualnim zakonskim odredbama, bila je nijema promatračica tog pregovaranja. Zahvaljujući ljubaznosti pregovarača, mogla im je svjedočiti ali bez prava glasa. Za razliku od ostalih zdravstvenih radnika i radnika u zdravstvu, liječnici ne smiju pregovarati o vlastitim radnim pravima. Mi možemo samo zanovijetati i zadovoljavati se s mrvicama s pregovaračkog stola.

Pregovori su u skladu sa sad već gotovo desetogodišnjom tradicijom završili neuspješno. Ovaj put dogodio se presedan na zdravstvenoj sindikalnoj pregovaračkoj sceni. Iako su nakon tromjesečnog pregovaranja dogovorene i od strane svih pregovarača parafirane izmjene, odnosno dodatak kolektivnom ugovoru, ministar Kujundžić nije dobio suglasnost Vlade RH za potpisivanje sporazuma. Njegov paraf postao je gaf. Novi kolektivni ugovor nije potpisan, stari je ponovo produljen. Nakon prvotnog jednogodišnjeg produženja, ovaj put je produžen na tri mjeseca.

„Ovo je prevara stoljeća, šamar za sve zdravstvene radnike…“ kaže Ankica Prašnjak glavna sindikalka medicinskih sestara i tehničara. „Sudjelujem deset godina u pregovorima, ali ovakav bezobrazluk Vlade još nisam doživio“ jada se Stjepan Topolnjak čelnik sindikata koji uglavnom okuplja nezdravstvene radnike u zdravstvu. Oboje pregovarača u svojoj nemoći se prijete i najavljuju štrajk zdravstvenih radnika na jesen. Od liječnika niti riječi. Čini se da su nijemi svjedoci iz HLS stvarno izgubili dar govora. Ili ipak nemaju potrebu ili se boje zamjeriti ministru Kujundžiću, svom bivšem četrnaestogodišnjem glavnom tajniku.

Prije punih pet godina u javnosti se, posve razumljivo, podigla prava bura zbog nesvakidašnjeg događaja u OB Bjelovar. Gospođa Lidija Mraz, tada 46 godišnja čistačica zaposlena u OB Bjelovar, asistirala je na ortopedskoj operaciji.
„Od samog ulaska u operacijsku salu, kamo nikada nisam ušla tijekom operacije, bilo mi je slabo. Bila sam šokirana kad mi je rečeno da odjenem zaštitnu odjeću. Kad je liječnik počeo rezati nogu pacijenta koju sam ja držala, srušila sam se na pod.“, svjedočila je gđa. Mraz. Asistentici Mraz pružena je hitna medicinska pomoć na odjelu neurologije. Oporavila se od pretrpljenog šoka i više nikada nije asistirala na operacijama. Prim. Grabovac, liječnik iz OB Bjelovar, tada je potvrdio da je Lidija Mraz bila pozvana da pomogne držati nogu pacijenta i dodao kako su slični primjeri postali uobičajena praksa u svim hrvatskim bolnicama. Javnost je žestoko reagirala i osudila takvu „uobičajenu praksu“. Do danas nije poznato da se u hrvatskom zdravstvu dogodio sličan slučaj „uobičajene prakse“.

Otprilike u isto vrijeme, ponajviše zahvaljujući kolegi liječniku dr. Mirandu Mrsiću tadašnjem ministru rada i mirovinskog sustava, u Hrvatskoj je na snagu stupio Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata. Tim zakonom liječnici su grubo diskriminirani. Izbačeni smo iz socijalnog dijaloga i pregovaranja o vlastitim radnim pravima te de fakto svrstani u građane drugog reda. O našim radnim pravima odlučuju sindikalni predstavnici medicinskih sestara i tehničara te nezdravstvenih radnika u zdravstvu. Takva praksa ne postoji niti u jednoj državi Europske Unije. Tu nakaradnu specifičnost hrvatskog zakonodavstva, hrvatska javnost prihvatila je posve mirno. Gotovo da je prošla neprimjetno.. Zakon je na još uvijek na snazi. Od tada je iz Hrvatske u inozemstvo bespovratno otišlo oko 500 hrvatskih liječnika. Još toliko spremno ih je za odlazak.

Očito je da je društvu u kojem živimo normalno da sindikalni predstavnici čistačica određuju radna prava liječnicima. Srećom, „Bjelovarski slučaj“ pokazao je da je i u Hrvatskoj još uvijek društveno neprihvatljivo da čistačice obavljaju posao liječnika. To je u svakom slučaju bolje nego da je obratno, jer bi posljedice po stanovništvo bile puno razornije.
U normalnim društvima jedino liječnici rade liječnički posao, a o liječničkim radnim pravima s poslodavcima se dogovaraju isključivo legitimni predstavnici liječnika.

Mnogi sposobni, vrijedni, hrabri i samouvjereni, nezadovoljni zdravstveni radnici već poodavno su shvatili krajnju nemoć svojih sindikalnih predstavnika u nastojanju za primjereno društveno pozicioniranje profesionalaca koji brinu o zdravlju ljudi. Između ostalog i zbog toga je velik broj zdravstvenih radnika napustio i napušta Hrvatsku u nastojanju profesionalnog ostvarivanja u uređenijim i naprednijim društvima.
Zadnji igrokaz ministra Kujundžića sa zdravstvenim sindikatima pokazuje koliko ozbiljno Vlada RH drži do zdravstvenih radnika, ali i koliko premijer Plenković drži do svog ministra zdravstva. Malo ili gotovo ni malo!