Početak školske godine bez najave štrajka prosvjetara nezamisliv je kao i ljeto bez požara na Jadranu i kilometarskih kolona na Lučkom. Među kataklizmičkim događajima koji jamče vruću jesen spominju se prosvjedi i štrajkovi. Iako su se najčešće najave izjalovile, te ni od te ni jednog ni drugog nije bilo skoro pa ništa, u tzv. sezoni kiselih krastavaca, javnost se ipak nadugačko i naširoko zabavlja najavljenim sindikalnim akcijama.

Ovogodišnja se najava štrajka u školama, zbog sve izvjesnijeg štrajka u zdravstvu i skorog početka frontalne primjene Škole za život, ipak unekoliko razlikuje od prijašnjih. Ono što je zajedničko reprezentativnim sindikatima u zdravstvu i većinskim sindikatima u obrazovanju, zahtjev je za simboličkim povećanjem plaće. Unatoč tomu što su plaće u zdravstvu, napose plaće liječnika, značajno više od plaća učitelja i nastavnika, zatraženi iznosi povišice gotovo se ne razlikuju.

Ono što je, također, zajedničko, postojanje je dodatnog razloga za iskazivanje nezadovoljstva baš u ovom trenutku. Sindikati zdravstva naglašavaju prijetnju kolapsa zbog manjka liječnika i medicinskih sestara. Školski sindikati svoj zahtjev garniraju novim obvezama i zadaćama koje će u novoj školskoj godini reforma postaviti pred učitelje i nastavnike ali i ostale zaposlenike u školama.

I na kraju, nikako najmanje važno, jednima i drugima zajednička je i neprikrivena podrška koju sindikati dobivaju od svojih ministara. I dok podrška ministrice Blaženke Divjak, zbog stalnih sukoba na relaciji HDZ – HNS, ne iznenađuje, neprikriveno soliranje ministra Milana Kujundžića otkriva ( ni ovo nije nekakvo iznenađenje ) ozbiljna razmimoilaženja unutar HDZ-a. Prije štrajka, ukoliko ipak ne dođe do nekakva obrata, sve upućuje na to da će sindikati imati na svojoj strani svoje ministre, dok će se premijer i njegov ministar financija biti izloženi sindikalnom pritisku.
I ovdje priča o podudarnosti položaja u kome se nalaze sindikati zdravstva i školstva završava i počinje jedna, javnosti pa i samom članstvu, manje poznata priča o razlikama. Na prvu, ujedno i najvažniju razliku, ovih dana uporno ukazuje Stjepan Topolnjak iz Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi. Sindikati zdravstva, naglašava Topolnjak, nemaju, a ostali sindikati u javnim službama imaju potpisane granske kolektivne ugovore.

Zašto je u ovoj situaciji jako važno postojanje važećih kolektivnih ugovora? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, važno je znati kako se uopće kroz kolektivne ugovore može utjecati na povećanje plaće. Povećanje osnovice, uvećanje koeficijenata i ugovaranje dodataka na plaće – tri su instrumenta, proizašla iz Zakona a o plaćama, predviđena za korekciju plaće. O osnovici svake godine pregovaraju reprezentativni sindikati javnih službi i kroz osnovicu se ne može ishoditi odvojeno povećanje plaće za pojedinu javnu službu. Ovogodišnji pregovori o visini osnovice za 2020. uobičajeno kasne, no naskoro bi trebali biti pokrenuti.

O koeficijentima, čijom se korekcijom plaće mogu povećati u pojedinoj javnoj službi, ne pregovaraju sindikati i vlada jer su oni utanačeni Uredbom o koeficijentima koju potpuno samostalno donosi Vlada. Dodaci na plaću – jedini je sindikatima dostupan instrument koji je predviđen za popravljanje materijalnog položaja kako svim zaposlenima tako i dijelu zaposlenih u pojedinoj javnoj službi. Uostalom, uspostavljene diskrepance u plaćama u javnim službama i proizlaze uglavnom iz različito ugovorenih dodataka na plaće.

Kako koeficijent, na žalost, i nisu sastavni dio kolektivnih ugovora, ne iznenađuje što su se baš oni pojavili kao moguće rješenje u zakulisnim razgovorima koje većinski školski sindikati vode s ministricom Divjak? Nakon što su potpisali svoje kolektivne ugovore na čak četiri godine, ovi su si sindikati vezali ruke u pogledu značajnijeg poboljšanja materijalnog položaja zaposlenih kroz dodatke. Njima i nije preostalo ništa drugo , a to je upravo ono što sada i čine, nego prepustiti i sudbinu svoga članstva i svih zaposlenih u školama u ruke svoje ministrice.
Situacija u kojoj su se našli sindikati zdravstva manje je jasna. Sindikati su, zasad bezuspješno, kroz svoj granski kolektivni ugovor ugovorili dodatke na posebne uvjete rada. Dakle, sindikati su se sa svojim ministrom poslužili upravo onim instrumentom kojim je jedino i moguće , kroz granske kolektivne ugovore, utjecati na poboljšanje materijalnog položaja zaposlenih. Instrumentom, koji sindikati zdravstva imaju na raspolaganju jer im je kolektivni ugovor istekao, a školski sindikati nemaju jer njihov ugovor vrijedi.

Bez obzira kako na kraju sve ovo završilo, činjenica je da su se većinski školski sindikati sami doveli u nepovoljniju poziciju od reprezentativnih sindikata zdravstva. Čak i kada izostane konačni blagoslov premijerov na dogovoreno, ostaje činjenica da sindikati zdravstva sa svojim ministrom pregovaraju, dok školski sindikati sa svojom ministricom vode tek, po svemu sudeći, jalove razgovore. Pregovori jednih, a razgovori drugih odvijaju se isključivo zbog dobrih procjena jednih i potpuno krivih procjena drugih.

Prije nešto više od godinu i pol kada su i jedni i drugi potpisali svoje granske kolektivne ugovore, s razlikom da su sindikati zdravstva svoj ugovor potpisali na godinu, a dva školska sindikata na četiri godine, i jednima i drugima su bile poznate posljedice jednog i drugog. Ugovor potpisan na kraći vremenski period sa sobom je nosio skore pregovore, zbog višestrukih izbora, u povoljnijim političkim okolnostima, dok je dugotrajniji kolektivni ugovor cementirao postojeće stanje i eliminirao mogućnost vođenja pregovora u povoljnijim okolnostima.

Iz dva razloga nećemo se ovom prigodom baviti odgovorom na pitanje zašto su sindikati zdravstva i školstva postupili oprečno, odnosno zašto su jedni prihvatili ono što su drugi odbili? Prvi je razlog taj što odgovor na ovo pitanje zahtijeva više prostora, a drugi je razlog taj što bi odgovorom na ovo pitanje opet na vidjelo izašlo i međusindikalno suparništvo koje nikako nije saveznik sindikatima uoči organiziranja akcija u kojima će barem u nekoj mjeri morati sudjelovati zajednički.

U aktualnom sporu vlade i zdravstvenih sindikata, vladina strana i njima predlaže tzv. horizontalnu povišicu osnovice u javnim službama, ali zasad , rezolutno ni ne odbacuje sindikalne zahtjeve. Kakav će rasplet uslijediti? Najvjerojatnije će se pronaći rješenje, nadajmo se zakonito, koje će vladu najmanje koštati, a sindikatima ipak biti prihvatljivo. Približavanje još jednih izbora pogodovat će pomirljivom i kompromisnom rješenju.

A što se dvaju većinskih sindikata u školstvu tiče, prema onoj narodnoj,“ kako si sijao tako ćeš i žeti “, neće bit po prvi puta da su desetci tisuća zaposlenih u školama taoci nekolicine kratkovidnih pojedinaca i nekoliko stotina njihovih smjernih podupiratelja. Također, kao i toliko puta do sada, neće se ozbiljnije postaviti pitanje odgovornosti loših procjenitelja. Dokle god prosvjetari ne počnu kažnjavati one koji ih neuspješno sindikalno predstavljaju, nisu ni zaslužili bolje od onoga što sada imaju.

Foto: Dario Grizelj/Hina